Posljednji živinički beg

Kasnih 1930-tih godina Živinice su bile malo naselje u razvoju čiji se centar tek nazirao ispred glavne kapije u pilanu. Osim kuće „Zvonkovića“ i kafane „Romanija“ preko puta nje, svuda naokolo između šiblja i baruština bile su male prizemne kućice sa omanjim avlijama ograđenim  parmacima iza kojih su izlazila jata kokoški,patki, guski i ostale peradi.Svojim kljunovima su rovili močvarnu zemlju,plutali po omanjim baricama jedva vidljivim od mnogobrojnog barskog bilja i uz kreku se gegali uskim i blatnjavim putevima.U to vrijeme u Živinicama nije postojala ni jedna ulica već samo nekoliko kratkih putića, koji su povezivali pojedina kućna imanja.Kuća „Zvonkovića“ je do danas očuvana, jer su je od opeke gradili čuveni češki majstori a fasadne dekoracije od lukova i frizova i danas se vide na oronuloj fasadi.Odmah do te kuće,u hladovini stoljetnih hrastova kitnjaka nalazila se mala pijaca, gdje bi radnici, prije ulaska u pilanu ili po izlasku, kupovali bostan ili neke druge kućne potrepštine.Odmah preko puta pijace, nalazila se kafana u koju su često svraćali mlađi i slobodniji radnici. Između kuće Zvonkovića i kafane poslije Drugog svjetkog rata nastat će i prva gradska ulica.Ona će sekasnije produžiti na sjever do osmogodišnje škole a prema jugu do željezničke stanice.U ljetnim mjesecima blatnjavi put bi se sasušio pa bi od sprečke bjeljuge nastajalakao brašno fina prašina.Takvim prašnjavim putem prolazili bi i ljudi i stoka, volovska drvena kola i poneka konjska zaprega imućnijih begova. A onda se jednog dana sa južne strane i iz oblaka prašine u otvorenom i velikom crnom automobilu pojavio vlasnik kafane.Radnici su zaustavili veliki gater i istrčali na put iz kruga pilane,malobrojni seljaci koji su se zatekli na ulici ili na maloj pijaci su također pojurili u tom pravcu.Mještani su sa buljukom djece izjurili iz kuća i avlija i sjatili se uz put, i u mukloj tišini čekali da se primakne auto, koje je bučno  brektalo.Kada se približilo ulazu kafane i zastalo, prisutni su ugledali kršnog čovjeka u srednjim godinama kako sjedi za volanom i raznim polugama pokušava da uspori i zaustavi auto.Na sebi je imao crno odijelo,bijelu košulju sa crnom leptir mašnom a na glavi crveni fes sa kićankom. Na susjednom sjedištu je sjedio njegov sinčić u istom odijelu,sa istom bijelom košuljom,leptir mašnom i malim fesom.Bio je to beg Šabanović iz Gornjih Živinica. Pored kafane je imao i veliko imanje u centru Živinica a živio je na selu u velikoj begovskog kući-čardakliji. Koliko je imao posjeda i sluga od Gornjih Živinica do Tuzle i Živinica vjerovatno je bilo poznato samo njemu. Od tog  dana vrijeme se mjerilo od dana kada bi on sa svojim autom prošao nekim seoskim putem. Nije bilo čovjeka u širem kraju koji nije znao za njega, i poštovali su ga, i cijenili, jer je poticao iz ugledne i bogate porodice, koja svoje korijene vuče iz najstarijih dana. A onda je došao rat. Sa njemačkim vojnicima i njihovom kasarnom u krugu pilane došla je i NDH vlas, a sa njom i prinudna mobilizacija muslimanskog stanovništva.U tim ratnim i burnim vremenima, kada su partizani tri puta oslobađali i ponovo gubili Živinice i kada su pored njegove kuće prodrle četničke horde preko Drine i kada su povremeno nailazile ljute i kažnjeničke ustaške bojne i njemačke SS jedinice, on je smireno sasvog čardaka, kao iz nekog vremeplova, sve to posmatrao nezainteresovano i ostajući nedodirljiv u svom svijetu, a istovremeno cijenjen i poštovan od svih.Tako je dočekao i kraj rata. Nove vlasti mu nisu mogle naći ni jedan grijeh i nijednu mrlju.Poratno vrijeme je bilo vrijeme proletarijata i u njemu nije bilo mjesta za razne age i begove,kulake i razne buržuje.Tražila se sitnica da se proglase neprijateljima države i da im se konfiskuje imovina. Zbog samo jedne pogrešne rečenice i gorke kletve, koja se otrgla iz drhtavog grla, tu odmah na svojem imanju na Malinama, strijeljan je beg Kulović. Započela je agrarna reforma a sa njom i podržavljenje imovine oduzete od kulaka. Tako je konfiskovana i „Romanija“ i svo zemljište u gradu a za njima i mnogobrojni zemljišni posjedi. Beg je to sve stoički prihvatio i samo je jednog dana došao u kafanu  da se bar kao gost nagleda onoga što je do skora bilo njegovo.A tu su se ubrzo našli policijski doušnici i uz kahvu polahko počinjali priču o teškim vremenima i nepravdi koja se čini bogatijim i uglednim ljudima.Koliko god se trudio da izbjegne takvu priču, oni su više navaljivali, i da li mu se u jednom mometu otrgla neka ružna kletva ili su to doušnici izmislili ostalo je poznato samo njima. Sama činjenica da se pojavio u svojoj kafani i zadržao izvjesno vrijeme, njima je bilo dovoljno da iskonstruišu optužbu, i ubrzo je jaka patrola milicije  opkoljavala njegovu kuću u Gornjim Živinicama. Sa prvim mrakom nitko više nije mogao ni ući, ni izaći iz avlije. Nisu smjeli ulaziti u avliju jer nisu  znali da li je on u kući već su samo čekali da se pojavi izvan avlije da bi ga uhapsili.On je sve to gledao sa čardaka i slutio je da ga je netko ocinkao.

U neko doba noći, avlijske vratnice su se otvorile i kroz njih je izašla neka žena pod zarom i užurbanim korakom se zaputila prema putu. Jedan od milicionera je bio musliman iz ovog kraja i na oskudnoj mjesečini  je odmah zapazio prema silueti i hodu da se radi o muškoj osobi i povikao je da stane ali je osoba u ženskoj odori još brže zakoračala. Milicioner je već trčkao za ženom dozivajući je da stane i sustigao ju je na nogostupu. Silueta je već bila  na nogostupu i jednu nogu podizala preko plota kada je policajac uhvati pod ruku i okrenu prema sebi. U tom momentu se začu pucanj i milicioner pogođen revolverskim metkom ugrudi  stropošta se na zemlju i izdahnu bez riječi. I dok su se ostali milicioneri  našli i zapucali,  silueta  nestade u gustim voćnjacima i strmim baštama.

Ujutro je grad bio oblijepljen slikama bega, a ljudi su se uplašeno skupljali u grupama oko  njih i šutljivo samo odmahivali glavom.Znali su kakva mu je sudbina namijenjena, ali su isto tako odlučili da ga ne odaju ni po koju cijenu. Uzalud je policija pravila noćne zasjede,pretraživala kuće,naredila da se više ne smiju nositi zarovi, mučila njegove prijatelje i jatake, ali od bega ne bi ni traga ni glasa. Mjeseci su prolazili i već su se čule priče da se prebacio u Evropu, ili u Tursku. 

A onda se jednog popodneva, iznad Grobova u Višći, na zapadnoj padini ceste prema Banovićima, u gustoj četinarskoj šumi, začula njegova pjesma. Pjevao je glasno i tužno uz pratnju šargije i samo bi povremeno prestao da bi povukao gutljaj rakije. Dok je vijest stigla u stanicu milicije i dok su prve patrole stigle, prošlo je nekoliko sati. Nisu mu smjeli prići, već su započeli opkoljavanje sa svih strana i zatvarati obruč sa sigurne udaljenosti. A onda se začuo samo jedan pucanj i pjesma je prestala. Našli su ga sa ranom na grudima i pištoljem u ruci. Sa zadnjom pjesmom ugasio se i njegov život.   

 

(Iz zbirke pripovjedaka „Provincijalac iz velegrada“ )