Likovi zavičaja – Enver dr. Butković

Već duže vremena prikupljali smo građu za biografiju doktora Envera Butkovića, prerano preminulog šefa hitne službe Doma zdravlja u Živinicama, zaboravljenog u ovim nemirnim vremenima  i od svojih radnih kolega ali i od svojih sugrađana. A onda nas je iznenadilo pismo njegove kćerke objavljeno na živiničkom sajtu, djevojčice koja je još u predškolskom uzrastu izgubila svog oca ali je sa svojom majkom i starijom sestrom sačuvala živo sjećanje na njega. To je vapaj i čemer cijele ove zemlje u kojoj se čestiti i stručni ljudi nisu najbolje snašli u opštem ludilu i srazu morala  i poput ponositih borova pali pod naletom opšte nacionalističke euforije a onda, što je još i gore sistematski potiskivani iz memorije ovoga grada.

Ovaj veliki ljekar i humansita a još veći čovjek, dobri naš Enver, spada u plejadu najznačajnih i najvećih ljudi koje su Živinice ikada imale. Naše udruženje će istrajati u nastojanjima da se njegova bista postavi  u krugu Doma zdravlja a prigradska i još uvijek bezimena ulica u kojoj je odrastao i proveo svoje djetinjstvo ponese njegovo ime.

Enver dr. Butković  (1959-1998)

Enver Butković  je rođen 22.aprila 1959 godine u Đurđeviku  a još u ranom djetinjstvu je ostao bez majke tako da je predškolske i školske dane proveo u maloj kućici na gradskoj periferiji zajedno sa ocem, maćehom, sestrom  i četvoricom braće. Tih 60-tih godina zemlja je još bila u obnovi a industrija nejaka pa se od male radničke plate jedva živjelo. I ono malo u kući čega je bilo dijelilo se, od hrane do odjeće. Knjige su se pozajmljivale i to mu je najteže padalo jer je u njima nalazio neki svoj željeni imaginarni svijet. Takvo stanje je potrajalo i u njegovim studenstkim danima. I dok su za druge porodice u komšiluku nastali neki bolji dani on je i dalje morao svaki dan putovati u Tuzlu i dalje dijeliti sve sa svojom braćom izuzev čistih čarapa koje je znao kriti pod jastukom da bi ujutro izašao čist i svjež na ispit. Knjige je i dalje pozajmljivao pa je sve ispite morao polagati iz prve  tako da je prvi u generaciji diplomirao i nedugo nakon odsluženog vojnog roka zaposlio se u Domu zdravlja u Živinicama. Odmah nakon toga je otišao na specijalizaciju urgentne medicine , oženio se, zasnovao porodicu i dočekao ljepše dane. Sa neriješenim stambenim pitanjem i skromnom ljekarskom platom  ipak je gajio nadu da će doći ljepši dani jer je “markovićeva” reforma bila u punom zamahu i osjećala se opšta dobrobit u društvu. A onda je nastupila demokratija i svrstavanje u nacionalne tabore pa se osjetio prevaren jer u Hipokratovoj zakletvi se ljudi ne dijele po naciji i rasi već na bolesne i zdrave. Odgajan i školovan na idejama evropskog prosvjetiteljstva znao je da je bijedu koju je preživio u svom djetinjstvu uzrokovalo praznovjerje, neznanje i nakaradni politički ustroj pa je oko sebe stvorio bedem boreći se protiv toga istovremeno zagovarajući univerzalne ljudske  ideale i vrijednosti od polusvijeta koji se odnekuda iznenada pojavio i zauzeo sve značajnije pozicije u gradu.

Čak i njegova šefica koja je tu funkciju dobila po diktatu moćnih komunističkih funkcionera iz Beograda odjednom je postala osvješćena aktivistkinja svog naroda i kao takva poželjna i u novoj demokratskoj vlasti. Svakodnevna šikaniranja i omalovažavanja su ga dovodila do povremenih fizičkih obračuna sa njenim poltronima a od njegovog bijesa ju je spašavalo samo to što je bila žena i u poznim godinama. Zato je utjehu tražio u piću, u gradskom hotelu gdje mu je brat radio kao konobar. Ali i tu mu nisu dali mira. Jednom prilikom je poslanik vladajuće stranke u svom duhovnom siromaštvu ne mogavši otrpjeti lekciji koju mu je doktor očitao u prepunoj sali hotela bacio na njega bocu piva. Doktorovi prijatelji su na opštinskom vijeću zatražili odgovornost poslanika a on se branio time da mu je doktor vrijeđao predsjednika. Kada ga je uposlenik policijske stanice podsjetio da je bocom gađao i nekog čovjeka u Đurđeviku on se glupavo iskezio i rekao da je i on vrijeđao predsjednika. Bilo mu je oprošteno ali ne i doktoru koji je od tog momenta bio na “crnoj listi” opštinske oligarhije.

Rat je došao očekivano i vrlo brzo kao logičan slijed nove demokratije a njegova šefica  se još brže našla u Beogradu ali na žalost nije bila u mogućnosti sa sobom ponijeti i komforan stan iz gradskog centra. “Čast” da bude njen podstanar i čuvar stana  sa svim uredno popisanim stvarima pripala je upravo doktoru Butkoviću. Ni česta granatiranja, ni linije razdavajanja a ni minska polja nisu sprečavali šeficu da se počesto pojavljuje u stanu i provjerava stanje svojih stvari. I svaki put bi bila zadovoljna grleći svog kolegu a on bi nakon njenog odlaska danima pio ne mogavši otrpjeti nepravdu i bol u duši. Nije ga boljelo što nije uspijevao bar jednom u životu da ima svoj “krov nad glavom” jer je navikao na to već ga je boljelo to što bar svojim kćerkicama  ne može to da obezbjedi. Smrt mu je svakim danom bila sve bliže a nije vidio nikakav izlaz iz te situacije.

Uz velikodušne napojnice opštinska vlast se svojski trudila da joj taj stan očuva tako da je nakon prerane smrti doktora Butkovića njegova porodica morala prijeći u nedovršenu kuću na gradskoj periferiji, blizu male potleušice u kojoj je doktor rođen i odrastao.

Doktor se za života nije ničega plašio i svuda je jasno iznosio svoje stavove. Bio je stalno praćen pa su se mnogi ustručavali biti u njegovom društvu jer u tim ratnim danima ginulo se i na liniji i u gradu. A on je bio i na liniji i u gradu, šef ratne bolnice i šef hitne službe, bez vozila, bez goriva, bez lijekova i bez plate.

Živio je opet teško i preteško, ponosan  da bi tražio a pošten da bi krao kao i drugi. Ali i u tim teškim danima nije mu nedostajalo humora jer je doktor bio sretan čovjek vedrog duha a svoj težak život je shvatao kao svoj usud.

Po povratku sa jednog svog obilaska borbenih linija u vrijeme Ramazana sa gorčinom nam je prošaptao da nećemo dobiti ovaj rat. Bili smo iznenađeni a on je nastavio da je kroz dvogled vidio postrojavanje četničkih jedinica. U toplim zimskim uniformama i sa šubarama na glavama, podgrijani slaninom i rakijom nisu ni osjećali zimu i snijeg oko sebe dok su naši borci iznemogli od posta, u tankoj ljetnoj odjeći i sa nakrivljenim beretkama djelovali iznemoglo. On je sve borce gledao kao pacijente  i znao je dobro koliko dobra odjeća i ishrana utiču na borbeni moral. A bilo je to upravo u vrijeme opšte islamizacije ARBiH kada su takve izjave bile čista jeres.

Drugom prilikom je braneći osoblje hitne službe od pobješnjelog funkcionera MUP-a morao istog urazumiti snagom svojih pesnica nakon čega je dotični pokrenuo kampanju za njegovu smjenu ili osudu. Bili smo zabrinuti a on nam je kroz smijeh  rekao da se ne brinemo jer  mu ne mogu ništa. Nema platu, nema uslove za rad, ne daju mu u inostrantsvo  pa ima li išta goreg od toga.

Nakon rata je bio raspoređen u ambulantu u Šerićima i bio je sretan zbog toga jer su ga mještani brzo zavoljeli. A onda je kao grom iz vedra neba gradom prostrujala vijest da je doktor bolestan. I prije nego što smo se snašli   doktor nas je napustio te 1998. godine  tiho i sa onim svojim karakterističnim smiješkom na usnama.

Redakcija UG “Živinička hronika”

Živinice,07.10.2016