Likovi zavičaja – Mevludin Selimović zv. Tito

Redakcija “Živiničke hronike”  već  odavno piše  o znamenitim ljudima Živinica od najstarije prošlosti do danaskoji su dali veliki doprinos u razvoju grada a o kojima se  još uvijek malo zna ne samo zbog nedostatka pisanih i materijalnih dokaza već više zbog opšte nezainteresovanosti društva.

Do sada smo pisali o osnivačima grada, o općinskim načelnicima,herojima, doktorima i ostalim znamenitim ljudima ali smo svi svjesni i drugih tzv. običnih ljudi koje svakodnevno srećemo na našim ulicama,koji su postali dio naše svakodnevnice i naših života htjeli mi to ili ne a koje uglavnom poznajemo samo po nadimku i legendama koje ih prate.Zato smo odlučili da napišemo ovu priču o jednom takvim liku kojeg svakodnevno srećemo u gradu a o kojem ne znamo ništa. Priča je napisana na osnovu podataka koje je dao sam glavni lik ove priče te je treba uzeti sa dozom rezerve jer nismo bili u prilici da te podatke provjerimo ali se nadamo da će se javiti oni koji ga bolje poznaju i koji će ovu priču nastaviti.   

Likovi zavičaja

MEVLUDIN SELIMOVIĆ ZV. TITO

Svakodnevno na gradskim ulicama viđamo sredovječnog čovjeka u besprijekornoj uniformi  JNA sa oficirskim epoletama kako ispored sebe gura dvokolicu punu materijala za reciklažu na kojoj se vijori zastava nekadašnje SFRJ. Bilo ljeto ili zima,kiša ili snijeg,on je uvijek u toj uniformi a samo zimi kada temperature padnu daleko ispod nule može se na njemu  vidjeti i šinjel. Gurajući kolica ispred sebe on ima neki ponosan vojnički gard i čvrst i odlučan pogled i krećući se samo njemu poznatim stazama i trasama nestaje i pojavljuje se između zgrada i gradskih parkova, pojavljuje se na gradskim ulicama i trotoarima ,žurno prelazi magistralu i u popodnevnim satima negdje nestaje.

Šta to on po svaki dan skuplja i kuda to vozi  je misterija za mnoge. Kada bi radio samo ovo to i ne bi bila neka novost u našem gradu jer se mnogo stanovništva bavi prikupljanjem i prodajom ambalaže i sekundarnih sirovina ali samo ovaj čovjek nosi uniformu JNA i ponekad drži stražu kod biste Josipa Broza Tita u nekadašnjoj istoimenoj ulici na raskrsnici sa ulicom Tuzlanskog odreda.

Za prvi maj, dvadesetpeti maj, dvadesedeveti novembar ….. i druge značajne datume iz drugog svjetskog rata i bivše SFRJ on stoji u stavu mirno pored  Titove biste ispod  koje je uvijek svježe cvijeće ili vijenac pa je zbog toga i dobio nadimak „Tito“.

Malo tko zna da  Mevludin Selimović živi na Ciljugama,da je oženjen i da ima sina i kćerku. Kćerka mu je bolesna od rođenja i za svakodnevnu terapiju mora uzimati skupe injekcije pa je zbog toga prisiljen da radi i zarađuje kako bi prehranio porodicu i kupio lijekoveza nju.

Ljubav prema nekadašnjoj armiji (JNA) je stekao još u djetinjstvu. Njegov djed se poslije II svjetskog rata iz Snagova doselio u Živinice i na lokalitetu Ciljuga sagradio kuću. Mevludin je rođen 1973. godine i kao dječačić je provodio dane uz vojni aerodrom u Ciljugama .Vojnici su ga znali uvoditi u kasarnu i u kantinu,davati mu novac i ostale sitnice a on je njima donosio voće ,povrće i sve ostalo što je mogao naći u svojoj bašči. To druženje je trajalo sve do njegovog punoljestva kada odlazi na služenje vojnog roka u Šabac. U tom gradu je ostao do zadnjeg dana. Imao je čin desetara i trebao je ići u školu za podoficire ali zbog lošeg materijalnog stanja, ali i opšte situacije u zemlji koja je slutila na rat, morao sevratiti kući.

Od toga dana kao da je za njega vrijeme stalo i ne želeći prihvatiti sve ono što se poslije dešavalo a posebno činjenicu da se ta ista narodna vojska transfomisala i neku drugu i „nenarodnu vojsku“  Mevludin je ostao vjeran svojim dječačkim idealima .Svi smo mi uglavnom služili vojni rok u JNA, voljeli je kao i svoju domovinu SFRJ ali sa raspadom te domovine raspala se i JNA a nama su ostale samo gorke uspomene na našu mladost ,naše drugove od Triglava do Đevđelije, i jedno veliko razočarenje  i u tu domovinu i u vojsku koja je poklekla  pod naletom nacionalizma i koristeći našu nostalgiju i vjeru u u nju i u naše  nekadašnje ideale počinila strašne zločine od tog istog Triglava pa do Đevđelije.Zato svaki puta kada vidimo našeg „Tita“ kako ponosno i čvrsto stoji pored biste šiban vjetrom,kišom ili snježnim mećavama u nama se rađaju čudne emocije na neke daleke i sretne dane ali istovremeno i gorčina da smo izdati i prevareni kao i mnogo puta u našoj bližoj i dalekoj istoriji. Najteže je čovjeku priznati svoju grešku i suočiti se sa njom pa makar i dalje živio u zabludi

i lažnim nadama.A „Tito“ je tu da nas svaki dan podsjeća na naše mladalačke zablude i ideale

i da nam  svaki put izmami gorki osmijeh i makar na tren zaborav na zadnji odbrambeni rat i golgotu koju smo u njemu prošli.

Untitled