Direktor Savo

Da je netko prije samo nekoliko sedmica  pitao mlađe prolaznike ko je bio Savo Delić,  vjerovatno nitko od njih ne bi znao odgovor , iako  je ovaj čovjek skoro cijeli svoj život živio u ovom gradu, a zadnje tri i po decenije kao penzioner, i uglavnom u društvu svoje supruge , svaki dan  šetao tu pored njih . Stariji bi prolaznici sa smiješkom samo rekli da je bio dobar čovjek . Malo onih koji su imali sreće da rade sa njim znaju da je  bio mnogo više od običnog i dobrog čovjeka, jer je prije svega bio kreator ovog našeg lijepog grada. Sve ulice, sve zgrade , sva planska naselja oko grada i svi javni objekti u gradu su njegova zasluga i njegovo djelo. On je bio rodonačelnik živiničkog urbanizma i Opštinskog zavoda za urbanizam i projektovanje. Zato je u svojim popodnevnim šetnjama bio tako neprimjetan i tih, kao da je brojao sve te ulice da li su još uvijek na broju, da li nose ista imena, da li su uz njih još uvijek sve one silne zgrade koje je nekada planirao i gradio  ili su i one nestale sa nekim davnim i sretnim vremenima. Prelijepe aleje drveća koje je osmislio Hasan Ibrišimović a brižno čuvao i njegovao Hidajet Tulumović sa svojim asistentom Sulejmanom Hajdarevićem još uvijek se drže . Doduše, visokih i tankih topola uz ulicu II Krajiške brigade odavno nema , a sa njima su nestali i zvučnici sa noćnom muzikom i svjetiljke sa žutim živinim sjajem. Umjesto njih ulicu sa te strane osvjetljava mjesečina,   i to nikom ne smeta, jer ni korza ni noćnih šetača odavno nema. Još se naziru tragovi gdje su nekada bile, jer od korijenja izdignuti asfalt  nikada se nije do kraja izravnjao. I u ostalim ulicama su odavno nestala mnoga stabla . Umjesto njih postavljaju se rasvjetni stubovi, klupe, kiosci ili svjetleći bilbordi. Preostali kestenovi i jasenovi se u jesen orežu pa njihove otužne siluete bacaju kratke sjenke od uličnih svjetiljki, ali u proljeće izniknu nove mladice a nešto kasnije se razraste bujna krošnja. Zastaje ispod tih krošnji i sluša crvkut ptica. Svako jato ima svoje drvo. Ispred „Metalimpeksa“ je breza a na njoj nekoliko sova. Na talpama pored sebilja gnijezde se jata vrabaca. Na lipama opštinskog parkinga se gnijezde čvrljci, a u gradskom parku na visokim stablima gnijezde se vrane i svrake vješto skrivene u krošnjama, a samo bijele fleke na tlu oko stabala svjedoče o njima. Odavno više nikoga od prolaznika ne prepoznaje, jer sve koje je poznavao odavno su otišli negdje daleko ili na gradsko groblje. Preko magistrale na istoku, i preko Oskove na zapadu sve je izgrađeno i promijenjeno. Ali ta su područja izvan gradskog centra i njegovih pješačkih staza. A centar se sporo mijenja i on se u njemu još uvijek osjeća kao u vremeplovu. Svaka šetnja gradskim trotoarima za njega je povratak u prošlost, a svaka zgrada i avlija priča o nekoj familiji. A dobro ih je poznavao sve ,jer u ovaj grad je došao nekada davno.   

Rođen je 1935.godine i njegova najranija sjećanja sežu u ratne 1944-45 godine kada je u stanu u Doboju gledao kroz prozor u dvorište koje je pripadalo njemačkom zatvoru. Tu su držali zarobljenike pa je zato često noću slušao užasne jauke i glasove iz okolnih zatvorskih zgrada. Otac mu je radio na željeznici pa je zbog prirode posla često selio iz grada u grad duž pruge. Tako ga je rat i zatekao u Doboju. I dok je otac bio na poslu, on je po cijeli dan znatiželjno gledao u dvorište i pratio šta se  sve dešava. A jednog dana je zarobljeni partizan savladao njemačkog stražara , oteo mu automat i ubio ga pucajući iz njega, a onda se dao u bijeg preko dvorišta , pa je preskočio preko ograde  i pojurio u slobodu. Međutim, Nijemci su brzo digli uzbunu i sporazumijevajući se pištaljkama i glasnim povicima brzo ga opkolili nedaleko od zatvorske ograde. Da li mu je nestalo municije ili je shvatio da je daljni bijeg uzaludan, stao je i podigao ruke dok mu je automat visio oko vrata. Tada mu je prišao njemački oficir i iz neposredne blizine pucao u glavu. Ta ga je scena pratila cijeli život, ali ne zbog samog čina egzekucije već zbog procjene partizana da svojom predajom ima veće šanse da preživi. Iako je bio mučen u zatvoru, ipak se nadao da će ga tamo vratiti i da će u njemu dočekati slobodu. Još u svom ranom djetinstvu je shvatio da je život nešto dragocjeno i zato je odlučio da ne samo svoj život već i život svojih najmilijih ali i život svojih sugrađana učini što sretnijim i dostojanstvenijim.  

Nakon rata i završene osnovne i srednje škole u Doboju, vjerovatno na nagovor oca upisuje višu saobraćajnu školu. Nakon završene škole dolazi u Živinice i zapošljava se u ŠIP „Konjuh“ Živinice, u OOUR „Autosabraćaj“. Ova radna organizacija je bila srce firme jer su se njenim kamionima dovozili trupci bukve sa Konjuha, a svuda po Evropi razvozili finalni proizvodi. Još te davne 1966.godine radna jedinica je imala svoj autoservis i remontne radionice gdje se održavao vozni park. Počinje raditi kao upravnik, a nešto kasnije i kao  direktor. Aktivan je u svim društvenim organizacijama  pa je tako u dva četverogodišnja mandata bio pomoćnik predsjednika opštine kao volonter. U to vrijeme je Opštinski zavod za urbanizam u Tuzli za potrebe Živinica uradio Regulacioni plan užeg gradskog jezgra (1970) kao i regulacione planove prigradskih naselja Sjever I i II i Litve I i II. Ova naselja su se morala brzo izgraditi  radi smještaja porodica koje su obližnji rudnici uglja u postupcima ekspropijacije  sa planiranih eksploatacionih polja i odlagališta jalovine morali dislocirati. To su bili mještani Odžaka, Živčića, Šahića, Aljića, Milića, Dubrava i sl. Manjkavosti ovih planova su bile očite, jer nikada nisu prošli zakonsku proceduru javnih rasprava i usaglašavanja, pa su mnogi i stavljani van snage prije nego što bi zaživjeli. Osim toga projekti  planiranih kuća morali su se naručivati u susjednim republikama pa se na njih čekalo sedmicama i mjesecima. Tuzlanski „Projekt“ nije imao kapaciteta da razvija sektor projektovanja indvidualnih kuća jer su bili fokusirani na gradnju stambenih i javnih zgrada .U to vrijeme gradile su se i Stupine i Sjenjak ali i još mnoštvo drugih zgrada na Slatini i Ircu. Zato je Savo odlučio da formira urbanistički zavod u Živinicama. Te 1983.godine je već bila izgrađena stambeno-poslovna  zgrada „Sarajka“ pa je odlučio da tu bude sjedište Zavoda. Podigao je komercijalni kredit  i kupio cijelo prizemlje zadnje (istočne ) lamele , zatim dva stana u srednjoj lameli i garažu u susjednoj zgradi. Veći stan je dao na raspolaganje jednom arhitekti iz Tuzle, a njegovu suprugu je zaposlio u javnoj službi. Drugi manji stan je dao inženjeru građevine koji je došao  iz Banovića. Mladoj  arhitektici  iz Juroševića nije stigao ništa dodijeliti jer se vrlo brzo udala i preselila u Beograd.

Pored ove kadrovske okosnice zaposlio je još nekoliko građevinskih tehničara ,vozača, kopiranta, geometra i td. Skroman i iskren kakav je oduvijek bio ubijedio je opštinske moćnike da će Zavod biti na samofinansiranju i da će sami od svoje zarade  vraćati kredit . Imao sam sreću da poslije dvije godine i sam počnem raditi u ovoj firmi sa još jednim kolegom urbanistom , a poslije nas svaki inženjer arhitekture ili građevine ili građevinski tehničar koji bi se pojavio na birou zapošljavanja, dobijao bi posao u Zavodu. U narednim godinama uradili smo nekoliko desetina tipskih projekata kuća pa su investitori mogli kod nas za nekoliko sati dobiti projektnu dokumentaciju. Otvorili smo predstavništva u svim susjednim opštinama koje čine sadašnji Tuzlanski kanton. Urbanizam Živinica smo uzeli u svoje ruke pa smo uradili novi Regulacioni plan užeg gradskog jezgra  tzv.“RIBA“ , a onda Industrijsku zonu „Maline“ , Regulacioni plan „Jezero I i II, Gradsku pijacu, Gradsko groblje itd. Također smo radili projekte svih javnih  i stambenih zgrada u gradu, od zgrade SDK-a, svih škola u opštini, svih trgovina „Živiniceprometa“ , svih poljootkupnih stanica, zanatskih  i tržnih  centara na pijaci i na gradskom bulevaru itd.

Posebno je bio vezan za „Autosaobraćaj“ pa je koristeći svoj uticaj 1987-1989.godine obezbjedio sredstva i projekte za izgradnju najmodernije servisne radionice sa benzinskom pumpom na mjestu starih i neuglednih prizemnih baraka. Nakon toga je obezbjedio program i sredstva za izgradnju Tvornice ženskih čarapa u Živinicama koja je djelovala kao poslovnica velike fabrike „Interplet“ u Brčkom. Oko tvornice je rezervisao prostor koji je bio u vlasništvu opštine, ali ga je koristio Konjuh, pa je na tom prostoru planirao proširenje tvornice, u kojoj se vršilo samo krojenje i šivenje čarapa,  u Fabriku sa kompletnim procesom proizvodnje, od konca do gotovih čarapa. Rat ga je prekinuo u tome pa je tvornica nakon rata privatizovana i kasnije srušena, a na njenom mjestu je danas  tržni centar „Bingo“. U svom radu nismo imali nikakvih ograničenja osim svoje mašte, jer bi on uklanjao sve prepreke od strane vlasti, a sredstva bi obezbjeđivao od banaka ili udruživanjem sredstava više državnih firmi. Tako je kod izgradnje stambenih zgrada Blok I, II i III mjesecima obilazio živiničke firme i sklapao ugovore kojima bi te firme obezbjeđivale stanove za svoje radnike , a onda sa tim parama gradio zgradu, a višak stanova prodavao na tržištu. Ta sredstva bi onda koristio kao inicijalna sredstva za izgradnju novih  zgrada. U tom lancu gradnje svako je znao svoje mjesto i funkciju. SIZ stanovanja je udruživao sredstva sa našim Zavodom koji je radio projektnu dokumentaciju i vršio nadzor, „4.oktobar“ a kasnije „Gradnja“ Živinice je bila nosilac gradnje grubih građevinskih radova na izgradnji, a  stambena zadruga „Jedinstvo“ sa svojih 600 zantalija je obezbjeđivala zanatske i instalaterske radove. Sve je bilo transparentno, a poslove su dobijali najkvalitetniji i najeftiniji. Urbanistički planovi su bili moderni i ispred svog vremena, a naselja su planirana kao stambene kooperacije, odnosno sa kućama u nizu .Takav vid stanovanja je bio najtraženiji jer je predstavljao prelazni oblik stanovanja između individualnog i kolektivnog. Tako je izgrađeno naselje Jezero II a kasnije i stambena zona „Novog Grada“,  „Hornica Ušće“ i nekoliko manjih naselja kod I i II osnovne škole, kod Srednjoškolskog centra, u Donjim Dubravama itd.  

Vodili smo gradnju zanatskog centra na Bukinju u Tuzli, zatim gradskih  centara u Srebreniku i Kalesiji. Nije bilo opštine u regionu gdje nismo projektovali neki objekat. Nakon promjene vlasti 1990.godine radili smo Islamski centar i još nekoliko džamija. Tada je ubjeđivao vlasti u Kladnju  da i za njih radimo gradski centar sa stambenim i javnim objektima i prekorijevao ih zašto idu u Šabac i Kragujevac po projekte kada smo im mi bliži i jeftiniji.

Ponekad bi opštinska služba urbanizma radila u sklopu našeg zavoda za urbanizam, jer je Savo bio toliko agilan i odgovoran, da su neki predsjednici opštine smatrali da je bolje da se svi poslovi urbanizma objedine u jednoj ustanovi.

Od godine osnivanja pa do početka rata plate su po odluci državnih vlasti bile zamrznute kao minimalne ,pa je sav višak prihoda trošen u otplatu kredita. Nakon formiranja nove vlasti i novog opštinskog vijeća prva odluka je bila da se ukine naš Opštinski zavod za urbanizam. Nova vlast je željela da kroz deregulaciju urbanizma dođe do atraktivnih placeva u gradskom jezgru . Koristeći tadašnji model tzv. Markovićeve privatizacije direktor Savo je uspio privatizovati Zavod i transformisati ga u drušvo ograničene odgovornosti doo „Osnova“ Živinice, a svi stalno zaposleni radnici su postali jedini dioničari. Na taj način je želio da se oduži radnicama za sva odricanja i ulaganja u otplatu kredita kako bi se poslovni prostor i stanovi otplatili.

Nažalost, već 1991.godine Savo je morao otići u penziju. Dolazio je često čak i kad je rat počeo, u toku rata je rjeđe navraćao, a poslije rata kada nam je poništena privatizacija nije više nikada ni navratio. Ni tada , ni kada je firma 2003.godine završila u tajkunskoj privatizaciji , nikada se nije nikome požalio niti rekao ružnu riječ za vlast ili novog vlasnika. Svi radnici su ostali bez posla i najteže mu je padalo kada bi ih sreo u gradu, kao da se osjećao krivim za njihovu sudbinu . A on sam , kao najveći dioničar je bio najveći gubitnik.

Od prvog dana kada sam ga upoznao u firmi pa do duboke starosti uvijek je nosio besprijekorno svijetlo sivo odijelo , bijelu košulju i zategnutu kravatu. Imao je jak torzo i vjerovatno je negdje krojio odijela po mjeri. Mi smo voljeli ležerniju garderobu, ali bi se u njegovom prisustvu osjećali pomalo postiđeno, naročito kada bi imali posjete iz drugih opština, pa smo vremenom i sami počeli nositi odijela kao i on.

Kada bi mu prilazili, ili kada bi on pristupao nekome, uvijek je imao široki osmijeh na licu. Govorio je tiho i blago što je znatno odudaralo od njegove korpulentne pojave. Svaka njegova riječ je bila na mjestu . Još prije formiranja Zavoda završio je II stepen saobraćajnog studija tako da se uvijek izražavao jasno i precizno korišteći striktno tehničke izraze gdje god je to bilo potrebno.

Nikada nikoga nije uvrijedio niti bilo kome rekao ružnu riječ. Čak i kad bi čuo od nekoga nešto ružno upućeno njemu, samo bi odmahnuo rukom i uz smiješak otišao dalje. Nije volio restorane i kafane niti bilo koji drugi vid troška. Iz firme bi išao najbržim i najkraćim putem prema stanu iznad trgovine Borova. U njemu ga je čekala njegova Marija, sin Dragan i kćerke Alica i Sanja. Oni su bili njegov kosmos,  i ma gdje bio samo je njima žurio. Bilo gdje da smo bili na službenom putu on bi samo gledao na sat da dođemo u Zavod prije kraja radnog vremena . Kada je jedne godine renovirao stan ostao mu je viška jedan kauč. Žao mu je bilo da ga baci pa je napravio neku malu kućicu/vikendicu na Zlači da na svom kauču preko vikenda može da uživa u prirodi.

Sa godinama se sve više povlačio u tu vikendicu, i sve rjeđe šetao gradom. Kada bi došao u poštu ili banku strpljivo bi čekao u redu . Ako bi ga netko od službenika prepoznao i pozvao da priđe šalteru, on bi se uz osmijeh zahvalio i rekao da mu nije teško čekati u redu. Poštovao je red i disciplinu i nikada ni za sebe niti za svoju djecu nije tražio nikakve privilegije ili priznanja. I danas poslije toliko godina sjećamo se skoro svakog susreta sa njim jer je zračio nekom dobrotom i dobrodušnošću . Svakoga je nudio kafom ili sokom , pažljivo slušao, malo govorio i na kraju davao savjet. Za vjerske organizacije ili socijalno ugrožene projekti su uvijek bili besplatni. Pomagao je svima bez obzira na naciju ili vjeru. U njegovoj familiji je bilo svih nacija i vjera i oduvijek je bio iznad toga.

Bez obzira na svoje visoke funkcije u društvu nikada se nije isticao, i uvijek je sa svojim tehničkim znanjem bio na raspolaganju svakoj političkoj grupaciji ili frakciji na vlasti koja je željela graditi i razvijati grad i opštinu. Mnogi od njegovih projekata nikada nisu realizovani, od gradske toplane, gradske tržnice, nove uprave Šumarstva, novih zgrada suda i policije itd. ali ga to nije  obeshrabrivalo ili sputavalo da ubjeđuje gradske vlasti u nove projekte i nove razvojne vizije. Obilazio je okolne gradove i razgovarao sa svojim prijateljima koji su živjeli u tim gradovima. Sve što je bilo lijepo i progresivno u tim mjestima pokušavao je prenijeti u Živinice. Tražio je od nas da skiciramo te objekte a onda bi sa njima pod pazuhom danima obilazio neke kancelarije i lobirao da se pristupi prjektovanju i izgradnji tih objekata i kompleksa. Nikada nije nosio nikakvu torbu, neseser, kišobran , kapu ili bilo šta što odaje sliku poslovnog čovjeka. Skromnost se vidjela na svakom njegovom koraku. U njegovom prisustvu čovjek bi spoznao prave životne vrijednosti, ali i sve svoje slabosti i nedostatke. U njemu nije bilo nikakve arogancije ili gordosti , nikakve srdžbe ili zluradosti . Za njega nisu postojali lažovi, već ljudi koji ne govore uvijek istinu, zli ljudi su za njega bili ljudi koji nisu dobri, i u svakoj situaciji i na svakom mjestu uvijek je pažljivo birao riječi . Plašio se da nekoga ne uvrijedi ili omalovaži  i zato je malo pričao, izuzev kada bi se pričalo o nekom projektu. Tada bi živnuo i nadugo i naširoko pričao o njemu. Uz njega smo postajali zreliji i bolji ljudi.  Jednom sam mu donio urađeni projekat za neku zgradu . Pogledao je projekat i premjerio njegovu debljinu a onda uz crvenilo na licu rekao da je očekivao da će projekat biti obimniji, odnosno deblji. Rekao sam mu da je to njegova standardna debljina prema važećim propisima. Malo se meškoljio a onda mi priznao da je dobro pogodio ovaj posao pa ako mi nije teško da u njega ubacim još kakvih tehničkih prospekata i detalja jer ga je stid da sa tako tankim projektima ide pred investitore.

U dubokoj starosti napustio nas je prije nekoliko dana a na ispraćaj su došla njegova djeca, unuci i praunuci  Alica, Sanja, Dragan, Anamarija, Alen, Daniel, Dani, Velmir, sestre Olga i Velinka ,snahe Lina i Maida, raštrkani po cijelom svijetu.