Nastavnica Vera

Decenijama živiničkim ulicama šeta krhka starica , uvijek nasmijana. Povremeno zastane da se pozdravi sa nekim svojim zvonkim glasom ,pa nastavlja dalje hitrim korakom. Mladi prolaze pored nje zadubljeni u svoje mobitele i snove, nezainteresovani za svijet oko sebe, ali starije generacije je dobro pamte, i zato se rado zaustave da pozdrave svoju dragu nastavnicu.

Rođena je kao Oliva Veronika u Zavidovićima 25.01.1939.godine u sretnom braku oca Emila , bugarskog Čeha i majke Marije. Otac je bio mesar i imao svoju radnju u Zavidovićima ,a Marija je iz Doboja gdje je i upoznala svog Emila. Nakon  Veronike rodio joj se i mali brat koji je u dobi od tri godine preminuo, a nakon njega su rođene i dvije sestre  koje su doživjele mirnu starost.

Veronika je u Zavidovićima završila tri razreda osnovne škole, a onda zajedno sa porodicom seli u Doboj gdje završava nižu realnu gimnaziju. Nakon toga u Tuzli završava višu pedagošku školu. U međuvremenu je na korzou u Doboju upoznala učitelja Dragu Petrovića , kršnog hercegovca  iz Slavonije ,i sa njim nastavlja zajednički život. Godine 1974. sa njim i svojim djevojčicama putuje  na more i kad je prolazila  kroz Djurdjevik ugledala je  novu,  tek sagrađenu školu, pored stare i oronule, i sva ozarena povikala je Dragi kako je škola lijepa i kako bi voljela u njoj raditi. Već u septembru je u školi predavala istoriju i geografiju, a Drago je prvo počeo kao učitelj a kasnije nastavnik razredne nastave.

Školskim hodnicima je odjekivao njen karakterističan zvonki glas i smijeh ,a u razred je ulazila sa širokim osmijehom kao da se raduje svakom susretu sa nama. Pričala je oštro i  razgovetno cijelo vrijeme šetajući između redova klupa ,zastajala kod table i opet ponavljala svoju šetnju. Bilo da je pričala o ratovima, ili o dalekim i egzotičnim zemljama ,osmijeh joj nije silazio sa lica. Čak i kad smo odgovarali za ocjenu i drhtali od treme, ona se smijala , zapitkivala, hrabrila i zaključivala ocjenu. Ne sjećam se da je itko zbog nje ponavljao razred.

Drago je bio čista njena suprotnost. Visok i malo povijen u struku, vječito u nekom sivom odijelu sa tamnom košuljom, i uvijek ozbiljan i šutljiv. Nismo tada znali da su njegovu majku , mladu partizanku, ubili nacisti  pred njegovim očima, kada je imao samo trinaest godina.Kao da užas i tuga nikada nisu izašli iz njegovih očiju pa ih  ih je zato vješto krio ispod gustih obrva.

Srce ga je izdalo 1998.godine . Do tada su živjeli na Karauli u nekoj od kadrovskih prizemnica , sa dvije kćerke,  od kojih je starija Mirela završila građevinu u Sarajevu i danas živi u Podgorici, a mlađa Violeta se također udala i danas živi u Puli. Nastavnica je ostala sama ,penzionisana, sa brojnim uspomenama i mnoštvom fotografija . Na njima je sa svojim kćerkama negdje na Jadranu, sa učenicima na brojnim eksurzijama, sa kolegama i kolegicama na brojnim seminarima i izletima,

i cijeli jedan život stao je u kartonsku kutiju sa fotografijama. Ali nastavnica je umjesto prošlosti prigrlila život i sa osmijehom počela da šeta gradom kojeg je zavoljela više od mnogih koji su u njemu rođeni i koji su odavno njegove prelijepe aleje kestenova zamijenili bjelosvjetskim metropolama.

Prije rata  su u Živinicama bile mnoge njene kolegice i kolege iz iste škole kao što su Ljubica i  Aco, Pavle, Raša, Marija, Zora  ..ali poslije rata ostaje sama . Neke je odnijela smrt, a neke životne sudbine širom Srbije i Hrvatske. Poslije rata su ostale neke nastavnice mlađih generacija kao što su Ana, Zorica i dr. ali osim kratkog susreta i pozdrava na gradskim ulicama, time se završavaju njihovi susreti. Kao mrav koji po cijeli dan ispunjava svoju unaprijed zadatu životnu rutinu, tako i nastavnica Vera svaki dan sa Karaule preko mosta  silazi u grad i obilazi samo njoj znane trgovine , butike i pijačne tezge u potrazi za kojekakvim stvarima. Kaže da šeta zbog zdravlja . Svaki susret sa njom je srdačan, i vraća čovjeka u daleko djetinstvo i neke drugačije i sretnije dane.