PROMOCIJA KNJIGE

Za 03.09.2026.godine u 18 sati u Plavoj Sali BKC-a zakazana je promocija knjige autora Nusreta Mujagića . Moderator je prof. Amra Mujezinović, a promotori prof.Kemal Ljekavović i akademik Bajruzin Hajro Planjac. Ulaz je slobodan za sve ljubitelje knjige.

Knjiga priča Izgubljene generacije, autora Nusreta Mujagića, su reminiscencije pretočene u naracije, uspomene koje su iz sfere ličnog pamćenja prešle u svijet književnog pripovjedanja. Autor ne prenosi prošlost kao puku hroniku činjenica, nego je kroz sjećanje, maštu i književni izraz pretvara u narativ koji dobija umjetničku vrijednost. Pripovijedanje mu je duboko ukorijenjeno u socijalnom realizmu. Mujagić je pripovjedač sa jakim osjećajem za socijalni kontekst i psihološku dosljednost lika. Uz digresije ima narativnu širinu i ostavlja utisak usmenog hroničarskog pripovjedača. Ima prepoznatljivu pripovjedačku narav. Autor kao angažirani pripovjedač iliti “tihi sudija” vrlo svjesno oblikuje moralni i emocionalni prostor priče. Autor doziva prošlost kroz sudbonosne životne zbilje svojih junaka i time čitalja priziva upamet i osobita osobna preslišavanja.

Recenzent Kemal Ljevaković

P O G O V O R
Stalno u pokretu i stalno u poslu susrećemo mnoge ljude, upoznajemo mnoge ljudske sudbine a vrijeme koje neumoljivo teče odnosi i njih i njihove priče u zaborav. Upravo je to i bio motiv da ovim pričama čitaoce upoznam sa neobičnim ljudima i njihovim sudbinama koji su oblikovali i naš život i da te drage ljude sačuvam od zaborava. Ostalo je i mnoštvo fotografija i dokumenata o tim ljudima, ali pisana riječ ima svoju težinu i svoju snagu. Možda će se u tim pričama neki i prepoznati, ali sve opisane sudbine su ipak od ljudi koji su dugo živjeli tu među nama, dijelili naše ideale i snove, maštali o sreći za sebe i druge, pa je i razumljivo da i mi svi ostali dijelimo njihove snove i pomalo se poistovjećujemo s njima. Možda su mogli i sami ispisati svoje životopise i ostaviti ih potomcima na čuvanje, ali umjesto čuvara oni bi postali suci, sudili o njima i njihovim djelima, a oni to nisu htjeli, ili jednostavno nisu smogli snage da ih ispišu. Zato drugi ispisuju o njima. Živjeli su u drugačijem vremenu, u drugačijim društvenim okolnostima i vrijednostima i kad je riječ o porodici, preduzeću, vjeri, državi, moralnim vrijednostima…, što sadašnje generacije teško da će ikada razumjeti i shvatiti.
I zgrade koje projektanti projektuju, kao što sam i ja sam projektovao i gradio, nekada velike i blistave, vremenom kao i ljudi postaju oronule – bliže se kraju svog životnog vijeka i bivaju srušene i zamijenjene još većim i ljepšim građevinama. Ljudi koji su gradili te zgrade, koji su u njima radili ili živjeli bit će zajedno s njima zaboravljeni, ali pisana riječ će ostati dok bude knjige, svijeta i vijeka i jedini spomenik cijeloj jednoj generaciji koja je zauvijek nestala.
Ovdje su sjećanja i uspomene koje su oblikovane u pripovijesti. Lična sjećanja koja više nisu samo fragmenti pamćenja, nego su književno uobličena u priče.
Ova knjiga predstavlja, kako K. Ljevaković naslovi recenziju “reminiscencije pretočene u naracije” – dakle, sjećanja koja su, prolazeći kroz vrijeme i iskustvo, prerasla u književno oblikovane priče.
Ovdje se ne radi o običnom prisjećanju, nego o stvaralačkom postupku u kojem se sjećanje pretvara u priču.
Ovdje se sjedinjuju dva važna pojma – pamćenje i pripovijedanje. Sjećanja nisu ostala samo uspomena, nego su prošla kroz stvaralački proces i postala književni tekst.
Priče su o običnim ljudima iz jednog vremena, vremena koje je oblikovalo živote i sudbine cijelih generacija.
Sprečka dolina sa svojim rijekama, brdima, selima i gradovima svjedoči o vremenu promjena, ljudskih nadanja, borbe i preživljavanja.
Priče su o ljudima koji su gradili, voljeli, sanjali, gubili i ostali – i kad je sve nestalo.
Ljudi odlaze, vremena prolaze, ali priče ostaju.

Autor