Nastavnici Azra i Zijad

U osnovnu školu u Đurđeviku došao je ranih 1970-tih iz rodnog Jajca i rado nam pričao o njemu, njegovom Vrbasu i prelijepom vodopadu. A mi smo se čudili zašto je iz tako lijepog grada došao u našu školu i u tihu mirnu provinciju sa ponekom zgradom u gradu koji se tek razvijao. A Jajce je čuvena čaršija sa starom tvrđavom u kojoj su stolovali Bosanski kraljevi, sa Muzejom u kojem je održan II AVNOJ 1943.godine i udareni temelji naše domovine, sa najljepšim vodopadom na rijeci Plivi. Kada smo ga vidjeli u veselom razgovoru sa nastavnicom Azrom, koja je iz ugledne živiničke porodice Gogić, onda smo i shvatili i razlog njegovog dolaska. Srednje visine, ali atletski građen, kretao se školskim hodnicima hitrim i dugim koracima u svom sivom odijelu sa tamnom košuljom. Bilo koga da sretne, učenika ili nastavnika, njegovo ozbiljno i uvijek zamišljeno lice bi se razvuklo u prijatan osmijeh, i tada bi za svakog imao poneku dosjetku ili šalu, izgovorenu tečnim i odlučnim glasom. Imao je karakterističan jasan i glasan govor. Njegova supruga Azra je bila ujedno i njegova čista suprotnost u svemu. Krhka i nježna, tihog glasa i nasmijana samo kad bi nekoga ugledala. Nosila je lijepe kostime u živim bojama, a najčešće svijetlo zelene boje. Oboje su predavali srpskohrvatski jezik i u taj predmet su se unosili svim svojim bićem. Kao da su se natjecali tko će prije stvoriti nekog talenta, osvojiti neku nagradu na međuškolskim natjecanjima, naučiti ama baš svakog đaka da tečno govori jezik, i kao da drugih briga na ovom svijetu nisu ni imali. A imali su kćerke koje su koračale njihovim stopama, i mnogo godina će kasnije i one predavati u nekim školama u Tuzli. Nas su godine nosile kao mutna voda, i samo bi ponekad na gradskim ulicama vidjeli njihove drage siluete, pozdravljali ih brzo, u mimohodu, i nastavljali svojim putem. Tako nismo ni primijetili kada su započeli svoje penzionerske dane, jer niti su imali vremena, ili nisu htjeli nikada sa nama, svojim bivšim đacima, da sjednu u nekoj bašti, i uz kafu popričaju o nečemu. Barijeru koju su postavili u školi između đaka i svog privatnog života, kao da nikada nisu skinuli. Mi smo u svojim očima bili zreli ljudi u srednjim godinama, obrazovani i umišljeni, ali u njihovim očima mi smo još uvijek bili oni prestrašeni i radoznali dječaci i djevojčice željni znanja i puni snova. Kao da bi uz kafu nestalo te čarolije, i kao da bi se tada probudili iz te svoje iluzije. Teret godina je prvo načeo nastavnika povijajući ga kao neki stari i snažni hrast ,ali je njegovo lice uvjek svježe obrijano i dalje zračilo nekom dobrotom i blagošću. Svaki susret sa njim na uskim gradskim trotoarima bio je praznik za nas, njegove đake, pa smo te susrete poslije prepričavali danima. Otišao je jednog dana prije par godina, u tišini i iznenada, tako da smo za taj odlazak saznali kasnije, kada smo se zapitali i raspitali zašto ga ne viđamo u gradu. I nastavnici Azri je dugo trebalo da izađe na sunce, na gradske ulice i trgove, koji više nisu bili isti. Korača tiho sjenama gradskih aleja i prije nego što je razaznamo prepoznamo njen tužni osmijeh. Kratka stanka, par pitanja i odgovora koji nas vrate u djetinjstvo, i svako nastavlja svojim putem , mi radosni što je vidimo, a ona radosna što njen trud nije zaboravljen, i što se ipak neki od njenih đaka sjeća njenih predavanja ukora i pohvala, pa čak i da se odvaži i napiše i objavi poneku rečenicu o dragoj
nastavnici, koja ih je sve to i naučila.