Učiteljica Zećija

Učiteljica je rođena  29.12.1941.godine u uglednoj živiničkoj  porodici  Bešlića. Djed joj je bio hadžija koji je tu svetu dužnost obavio 1937.godine kada se u Meku išlo i željeznicom, i parobrodima, i karavanima, i mjesecima preko zaleđenih planinskih masiva Ararata i užarenih saudijskih pustinja. Te ledene zime kada je rođena rat je uveliko bjesnio Evropom,a odmah preko puta njihove kuće i ulice, u krugu fabrike „Konjuh“ , bila je njemačka baza opasana bodljikavom žicom i puna kamiona i tenkova. Grad je dva puta oslobađan ,trpio najezde i ustaških i četničkih hordi, i napokon dočekao slobodu, a sve je to njena porodica morala nekako preživjeti i opstati. 

Poslije rata otac Zaim će raditi u državnoj službi a majka Zefa će voditi  brigu o domaćinstvu . Odmah iza kuće je bila školska zgrada  (današnja gruntovnica) pa je tu završila osmogodišnju školu. Brat Zijad je već išao u srednju školu nakon koje će otići u Beograd na studij mašinstva.Po povratku će raditi u rudniku, igrati nogomet u Slavenu i  svirati klarinet i saksofon u Gradskoj limenoj glazbi.

Nakon osnovne škole Zećija odlazi u učiteljsku školu u Tuzli koja je trajala pet godina. Kasnije će se nastava skratiti na četiri i po godine, i na kraju  na četiri godine.

Te 1961.godine je diplomirala pa su joj  ponuduli i prvo zaposlenje u Kupjerusima .Do tada nikada nije bila u tom selu pa je jedva našla školu iza zadnjih kuća, a ispod strme padine . Išla je pješke, jer nije bilo nikakvog prijevoza. U selu nije bilo struje, a putevi su bili uski i blatnjavi. U školi je radio učitelj Pavle sa suprugom. Stanovali su u nekom kućerku pored škole. Dok je predhodne godine njegova supruga držala nastavu vani je bjesnilo nevrijeme, i kroz huk vjetra i bubnjanje kiše začula je plač svog djeteta, pa je pohitala prema njemu. Na pola puta je pala od udara groma.

Zećija je zadužila dva odjeljenja i u svakom je bilo po 45.učenika , ali nije bilo ni jedne učenice. Zato je pozvala roditelje na sastanak i tražila da pošalju i djevojčice u školu , što su neki i učinili. To je za sobom povuklo i neke probleme , pa pored uobičajenih problema sa tolikim brojem učenika , još veće probleme su pravili roditelji koji su stalno dolazili  u školu i tražili neke nemoguće stvari.U školi nije bilo el. energije a učionice su se grijale malim pećima na drva tzv. bubnjarama.

Tako premorena vraćala se svakog dana u svoje Živinice pješice. Naredne školske godine pozvana je u školu „Zema“ u Starom Djurdjeviku.

Ta škola i danas egzistira a sagrađena je 1906.godine od strane austrougarske vlasti.Ima suteren u kojem se skladišti ugalj i drva, tri učionice sa zbornicom u prizemlju,i tri manja stana u potkrovlju do kojeg se stizalo bočnim vanjskim i jako strmim drvenim stepenicama. U tim stanovima su stanovali učiteljski parovi ; Pavle i njegova druga žena Eleonora, Milena i Dragoslav  i Zora i Ratomir Gajić . Kasnije će tu stanovati  i Ljubica i Aco Stefanović , Ankica i dr.

Odmah do magistrale za Sarajevo , sa južne strane zaklonjena visokim borovima , sa sjeverne  strane oivičena prostranim i ravnim dvorištem, a sa zapada nešto dalje graniči sa rijekom Gosteljom, škola je odavala  nekakav idiličan i nestvaran  dojam. Sredina je bila sasvim drugačija od predhodne , a roditelji učenika se uopšte nisu miješali u nastavni proces. Djaci su bili uredni i vrijedni, i ti dani su joj ostali u najljepšem sjećanju. I u ovu školu je u početku išla pješice magistralom, poslije biciklom, i naposljetku autobusom, koji je doduše veoma rijetko saobraćao, pa se često morala vraćati pješice za Živinice.

Već 1967.godine u istoj školi upoznaje učitelja Aliju Deovića sa kojim ubrzo zasniva bračnu zajednicu i dobija kćerku Lejlu. Alijini roditelji su 1941.godine u dramatičnim ratnim dešavanjima morali napustiti rodnu  Foču i zaputiti se prema Zvorniku, odakle su se uspjeli kasnije prebaciti do Bijeljine i tu trajno nastaniti. Igrom sudbine odatle će ponovo biti prognani u zadnjem ratu 1992.godine, nakon čega će se nastaniti u Živinicama u blizini svog sina. On će tih godina i iznenada preminuti. Nikada i nikome nije pričao o tužnoj sudbini svojih roditelja,  pa je učiteljica ove infomacije vjerovatno saznala od njih.

Od muzički nadarene djece formirala je i mali orkestar i sa njim nastupala na mnogobrojnim školskim priredbama. Sve lijepe likovne ili literarne radove slala je na razne školske izložbe ili u redakcije dječijih novina. Od običnih ,siromašnih ili stidljivih dječaka i djevojčica pravila je male dječije zvijezde.

Učiteljica 1982.godine prelazi u II Osnovnu školu koja je nosila ime po narodnom heroju Midhatu Haćamu Aćimu koji je poginuo za vrijeme II svjetskog rata u Krivači na Pjerničkoj ćupriji od četnilke zasjede a prilikom oslobađanja Živinica. Direktor škole je bio Hajrudin Šahbegović, a učiteljice i nastavnice koje je zatekla su bile Asima Tulumović, Milena Sejdinović, Aco Stefanović, Fadila, Lutvija ..i dr.

U penziju odlazi 2001.godine nakon 40.godina rada za kojih je izvela deset generacija nadarenih učenika. Njeni učenici je nikada neće zaboraviti. Bila je stroga ali pravedna učiteljica kojoj je briga za djecu bila najvažnija, a posebno za njene učenike .Odlazila je u kućne posjete da vidi u kakvim uslovima žive njeni učenici, razgovarala je sa njihovim roditeljima i davala im savjete kako da poboljšaju materijalne i higijenske uslove svoje djece , a djeci davala savjete kako da pomognu svojim roditeljima i kako da ih što više poštuju. Pazila je strogo na higijenu u razredu a učenike koji bi se ublatili u školskom dvorištu tjerala da se očiste i ponovo uđu u razred. To se uglavnom odnosilo na obuću i školske mantile i kecelje. Ako bi primjetila neke promjene u ponašanju učenika zvala je njegove roditelje da vidi o čemu se radi. Bdjela je nad nama kao neka dobra vila i stalno šetala između klupa , odlazila do table radi nekog pojašnjenja ,i ponovo kružila učionicom. Nikada nije sjedila za stolom.

Mnogi od njenih učenika sada su ugledni ljekari, prosvjetni radnici, uspješni biznismeni, političari, sudije i advokati, arhitekti i građevinski inženjeri ……  ali i danas  kada naiđemo pored nje pognemo skrušeno glavu da pozdravimo svoju dragu učiteljicu, jer se pred njom i danas osjećamo mali i beznačajni kao i prvih školskih dana dok je stajala na ulaznom  stepeništu škole i brižno nas brojala i prozivala .