Dušan i Mejra

Bio je mladi inženjer, iz Beograda, i tih kasnih 1960-tih godina vodio je nadzor nad izgradnjom ceste od Banovića preko Vozuće do Zavidovića. Stanovao je sa ostalim radnicima u barakama koje se nalaze na izlazu iz Banovića gdje počinje cesta koju je gradio .Kada bi završio radnu smjenu u petnaest sati onda bi šetao tim dijelom Banovića koji se prema istoku penje uz prelijepu padinu prema izletištu Zlača a prema jugu u šumoviti kompleks brda i jezera sa dubokim koritima mnogobrojnih rijeka i rječica. Nije volio gradsku vrevu ni mnogobrojne gradske kafane jer se toga nasitio u svom Beogradu. Jednog popodneva je, na istočnoj padini koja se uzdiže prema Zlači, zapazio prelijepo selo koje se zove Hrvati. Selo počinje da se uzdiže iz uvale u kojoj se nalazi kompleks  pogona „Heliosa“, nedaleko od njegove barake. Nekoliko desetina metera uz padinu nalazila se česma  na kojoj su se u predvečerje skupljale djevojke iz sela, prale odjeću i sipale vodu u drvene breme. Između udaraca pralje, koji su odzvanjali uvalom, još jače je odzvanjao njihov smijeh. Dušan ih je gledao zadivljeno i ispod crvenila neba koje se ukazivalo sa zapada i tame što se navlačila sa brda na istoku djelovale su mu kao prekrasne vile o kojima mu je pričala majka, dok ga je nekada uspavljivala. Kao hipnotisan je pošao prema česmi, ali tek što se primakao na dvadesetak metara, neka od djevojaka je povikala  da ide „vlah“, na što su ostale djevojke žurno pokupile veš i posude sa vodom i u trenu nestale uz padinu. Gledao je tužno za njima, prišao česmi i napio se kao led hladne vode. Umio se i osvježio, te sjeo uz česmu, nadajući se da će se opet pojaviti neka djevojka, ali je noć već uveliko pala i nitko se nije pojavio. Vratio se u svoju baraku razočarano ne nalazeći ni jedan smisleni odgovor na to što mu se desilo. Sledećeg dana je bio oprezniji i nije se previše približio česmi već je sjeo na jednu ocjeditu padinu odakle je mogao posmatrati djevojke a da ih ne preplaši. Do njega je dopirao glasan smijeh i tihi govor i nije mogao da razazna o čemu to one pričaju a što izaziva takve salve smijeha. Koliko god se trudio da razazna neke riječi, što bi ih povjetarac donio, nije mogao ni da razumi ni da shvati smisao tih riječi. Idućih dana je nastavio svoju malu igru primičući se sve više česmi a one su se postepeno privikavale na njega i vjerovao je da je većina njihovih priča i smijeha bila upućena upravo njemu.

Smirio se kada se približio toliko da je mogao razaznati svaku riječ i u sjeni nekog drveta je pažljivo slušao njihove priče. Pričale su o svojim momcima, o njihovim ljubavnim patnjama, o igrankama i sijelima, o nadolazećim proslavama, o planiranim udajama, o ženidbi svojih bivših momaka, o večernjim ašikovanjima sa kućnih pendžera, o radu u polju i drugim svakodnevnim dogodovštinama.

Dušan je to sve slušao a da je malo šta mogao razumijeti. Dolazio je iz potpuno drugačije sredine, iz velikog grada, gdje su mladići sa djevojkama šetali zagrljeni, ljubili se i grlili po parkovima, odlazili u kina i pozorišta i plesali po mnogobrojnim restoranskim baštama. To je sve bilo nepoznato ovim djevojkama, ali je ipak osjetio i čuo koliko pate za svojim momcima, koliko žude za njima, koliko je ljubavi u njihovim grudima, i tada bi utonuo u ugodne misli da je i on jedan od tih momaka, i da neka od njih za njim pati i žudi. Jednog predvječerja, kao da je osjetila bol koja mu razdire dušu, prišla mu je prelijepa djevojka i donijela mu  bardak sa vodom. Kosu je podvezala keranom bijelom maramom, dok su široka bluza i šušteće dimije skrivale obline tijela, ali i naglašavale tanak struk. Pio je vodu iz krčaga kao omađijan, sve dok se djevojka nije grohotom zasmijala i istrgla krčag sa vodom, uz riječi da će crknuti ako nastavi toliko piti vodu. Nije se još bio ni snašao od iznenađenja a ona je nestala među ostalim djevojkama uz česmu, odakle se začuo dug i glasan smijeh. Znao je da pričaju o njemu. Te noći nije mogao zaspati, ustajao je i gledao kroz prozor prema padini pod blagom noćnom mjesečinom i vraćao se nazad u krevet. Jutro je dočekao sa podočnjacima, i jedva je čekao da prođe dan, pa da se ponovo zaputi prema česmi. Tog predvečerja pojavila se ista djevojka i ponovo mu donijela krčag sa vodom. Rekla mu je da se zove Mejra. Ovaj put je sjela pored njega i započeo je razgovor. On ju je svašta zapitkivao a ona je odgovarala i grohotom se smijala njegovom neznanju. A kada je on njoj pričao o svom gradu, ona je šutjela, i upijajući svaku riječ sa nevjericom odmahivala glavom. Nije se više smijala. Dani su prolazili a ljubav među njima je postajala sve jača. Bojala se roditelja i smjela je doći samo na česmu sa ostalim djevojkama. Uzalud ju je molio da izađe u grad, u neki restoran, na korzo, u robnu kuću i sl. na što bi se ona samo grohotom nasmijala i govorila mu da bi je otac ubio kada bi za to saznao.

Što se posao na izgradnji ceste bližio svom kraju, njega je sve više spopadala panika i tuga. Sjedeći nedaleko od česme sada je i on Mejri pričao o svojim ljubavnim jadima, o besanim noćima, o njenim prelijepim zelenim očima, a ona se sve manje smijala a sve više obarala pogled prema zemlji. Molio ju je da se uda za njega, da odu zajedno u Beograd, govorio joj je da ima veliki stan u centru grada, da će biti najljepša beograđanka, da će joj kupovati najljepše haljine i kostime, da će joj kupiti auto ..i svašta nešta joj je govorio i obećavao, a ona bi samo sjetno oborila pogled i govorila da joj nedaju roditelji i da bi je babo ubio, ili je se odrekao, kada bi čuo da se udala za „vlaha“. Zbog toga  je jednog dana, sam i tužan, sa željezničke stanice  krenuo prema istoku i svom Beogradu. Od tada su prošle decenije.

U foajeu Hotela u Kraljevu gledao sam omanjeg starijeg profesora sa proćelavom glavom kako polahko i bojažljivo prilazi mom stolu i sjeda, uz pitanje šta ima novog u Banovićima. Pitao sam ga otkud on zna za Banoviće, a on mi je tada rekao da je tu imao jednu Mejru. Spustio je glavu, malo zašutio pa započeo svoju priču. Svi ostali učesnici konferencije slušali su ga bez riječi i skupljali se oko njega ,pa čak i vječito radoznali konobari su za trenutak prekinuli svoje hitre kretnje između stolova.Sve u hotelu je zastalo i utišalo se. Kad ju je završio, ustao  je naglo, a u očima su mu se zaiskrile suze.„Ne htjede Mejra da se uda za mene, a da me je htjela, danas bih bio najsretniji čovjek na svijetu. Da mi je samo znati je li još živa“, reče mi na odlasku umjesto pozdrava. Tada mi prisutni rekoše da je po povratku iz Bosne doktorirao i postao ugledni profesor na univerzitetu, a njegovi projekti su realizovani širom Jugoslavije, ali mu se ne dade da i jedan bude u Banovićima, i nikada ih više ne viđe. Ne sazna ništa više ni o Mejri, jer ga srce ubrzo izdade.

(Iz knjige “Provincijalac iz velegrada”)