Kauboji na asfaltu

Uz jutarnju kafu, u svim živiničkim  cafeima, nezaobilazna je tema  komunalna  problematika sa potpuno različitim pogledima i ponuđenim rješenjima.Jedan se piljar jadi da mu svake godine ispred radnje prekopavaju trotoar i polažu neke instalacije, a samo ove godine su to uradili pet puta. Drugi pokazuje na metalnu instalaciju na Bulevaru i kaže da je napravljena od materijala što je ostao od ulične rasvjete, i pita se zar nema nikog od lokalnih umjetnika da to bolje osmisli i  napravi nešto što će ličiti na spomenik. Vodosnabdjevanje grada i toplifikacija su vječne teme. Grad leži na ušću tri rijeke koje ga svake godine plave,a opet je žedan i bezvodan u ostatku godine. Leži i na tri rudnika a nema gradsko grijanje . Auta je tri puta više od parking mjesta pa vozači voze krugove po gradu, kao muhe bez glave, tražeći neko slobodno mjesto.A svako se plaća kao u Sarajevu.Za to vrijeme prostor Konjuha zjapi prazan  i zarastao u korov. Da su taj prostor izdali za parking ili javnu garažu Gradu do danas bi zaradili para da pozlate firmu. Ali u tome je prokletstvo ove zemlje u kojoj sve što je državno propada, a sve što je privatno blista. Kapitalizam u koji smo ušli 1990.godine mnogi su shvatili kao pljačku svega što je državno.A da bi se opljačkalo, prvo se mora uništiti. Tako održa kratko predavanje neki profesor sociologije iz Sarajeva što svrati na kafu putujući na Univerzitet na Strašnju.Stanovanje je u svim evropskim gradovima odavno potisnuto na periferiju, samo kod nas soliteri niču u malim gradskim  avlijama. O špekulacijama gradskim zemljištem i načinima kako se tome stalo u kraj u pomenutim evropskim gradovima još prije 300 godina,u gradskoj upravi niti znaju niti ih to interesuje. Znali su samo da 1991.godine ugase zavod za urbanizam, a nešto kasnije i SIZ stanovanja, pa da onda gradski prostor krčme kako im se prohtije. 

“Pa zar nije ovako bolje,javi se jedan vijećnik,prije rata nam nisu dali ništa graditi jer su bile ucrtane neke zgrade na našim avlijama ,a sada tko god u centru ima parče zemlje sada je milioner.I što bi to nekome smetalo .Naši su ljudi.” To mu kimanjem glave potvrdiše svi prisutni,a onda neki od njih požuriše za njegov stol da uzmu telefonske brojeve od građevinskih kompanija što grade po gradu.

Problematika grada postoji od kako postoje gradovi i ljudska civilizacija, i sigurno je neće riješiti ni pomenuto drušvo iz naših cafea, a da situacija nije bila ništa bolja ni u prošlom režimu najbolje svjedoči priča iz 1988.godine objavljena u nekim sedmičnim novinama u Sarajevu.Priča je bezvremenska i vjerovatno će se mnogi prepoznati u njoj.

 

KAUBOJI NA ASFALTU-SUMRAK GRADOVA

Dolaze iz različitih krajeva ,ali namjere  i ciljevi su im isti; spustiti se sa planinskih vrleti ,napustiti plodne ravnice,okrenuti leđa pitomim brežuljcima i uputiti se -ne osvrćući se ni lijevo ni desno -prema najbližem gradu.Doputovat će u taj grad prilično zbunjeni i nesnalažljivi,ali puni razorne snage i čelične volje,da u njemu opstanu.Preplanuli i snažni, žuljevitih  ruku ,tek odvojeni od djevičanske prirode,odmjerit će svoju snagu sa zakržljalim i dekadentnim smogovcima već pri samom izlasku iz vlaka : borilačkim zahvatom razgrnut će sve koji su im na putu, i izboriti mjesto na peronu.

Došljaka na tim njegovim prvim koracima nitko ni sa čime ne sputava ,nitko mu se ne suprotstavlja, i to ga još više ohrabruje. Zapalit će jednu bez filtera, snažno potegnuti dim i glasno ga izdahnuti, a praznu kutiju od cigareta širokim će  zamahom baciti na ulicu, što dalje od sebe. Poteže gutljaj iz pljoske što je kao relikviju čuva u unutrašnjme džepu sakoa i punim plućima kreće u pustolovinu koju neki štreberi sociologije -to će saznati tek poslije mnogo godina -zovu „pokušajem urbane asimilacije“.

Mnogi dolaze sami ,kao izvidnice i predhodnice ,ali utabanim stazama uskoro će i njihovi najbliži, a to je – katkad -pola sela. Zajedno su jači i još odvažniji .Grad u koji su tek prispjeli odmjere onako poprijeko, jednim okom, kao seoska namiguša, steknu o njemu najnužnije dojmove i ubrzo se sažive s novom sredinom. Stare navike i znakove lokalnog kolorita zadržat će još godinama:duži nokat na malome prstu, neko pokrivalo za glavu od kojeg se ne odvajaju ni u sezoni kad drugima smeta i vlastita kosa, trapav hod, vječni zadah češnjaka, i „prave domaće „, novčanik u stražnjem džepu hlača. Ugledaju li sunarodnika na suprotnoj strani ulice obratit će mu se gromkim „zemljače“,u prometu se ponašaju kao na seoskom megdanu , a kad telefoniraju ,uvijek su glasniji nego u običnom razgovoru jer nikada ne steknu povjerenje u mikrofon i njegove mogućnosti.

Često ih obuzima nostalgija i u tim trenucima tuguju za zvucima rodnog kraja .Nova stambena naselja na rubovima grada tada podrhtavaju od ucviljenih glasova što dopiru iz hrapavih grla ili s kasetofona. Ipak, unatoč golemoj tuzi , rijetko se vraćaju u u toliko omiljeni i nikad prežaljeni rodni kraj .Ostaju i tuguju , kao neki urbani mazohisti.

Dragocjene navike

Mnoge navike , stečene u rodnom kraju , bit će im dragocjene u novoj sredini . Primjerice -rano ustaju. Uvijek su budni i na oprezu te vješto izbjegavaju sve zamke od košare za otpatke do vježbe civilne zaštite. Dok lijeni i pospani smogovci poustaju iz kreveta , ranoranioci su stekli toliku prednost da se i sam pokušaj da ih se sustigne graniči  s ludošću.

Došljaci iz unutrašnjosti najčešće su vrijedni, radišni ljudi. Mnogi od njih brzo napreduju ,stječu znanja i kvalifikacije , važne titule i položaje ,pa i one najviše. Osvajaju važna mjesta u privredi, kulturi, politci, sportu, znanosti, u zanatstvu, trgovini, među prekupcima i mešetarima. Napreduju koracima od sedam milja i zbunjuju urbane domoroce sasvim nemoćne da im se suprotstave tako krhkim oružjem kao što su tradicija, korijeni, nasljeđe. Sve to podsjeća na velika povijesna osvajanja u kojima su robusni došljaci jurišajući pretrčali preko zbunjenih starosjedilaca i nakon toga im velikodušno dodjeljivali sporedne uloge , pretvarajući -doslovce preko noći-njihove mitove, vjerovanja i tradicije u prah i pepeo.

Zdravi elementi iz unutrašnjosti ne haju mnogo za teškoće urbanih starosjedilaca ;štoviše, rugaju se toj stvarnoj brizi za očuvanje nekakvih tradicija, zaštitu baštine, smiješno im je to neprekidno upućivanje na urbani red i disciplinu kojima bi se, na jel molim vas , snažio grad. Na sreću, ubrzo shvate da je posrijedi samo tihi vapaj neke ugrožene manjine, jedva čujan i potpuno bezopasan.

Te su manjine, uostalom , već odavna prokazane kao nekakvi građani , češće malograđani , paraziti obješeni na društveno tkivo odakle crpe sokove za svoje vegetiranje. Došljacima je posve prirodno da se u romantičnom zanosu često prisjećaju „rodne grude“ (jao si ga onome tko na tu adresu uputi lošu riječ) , ali nemaju ni trunke razumijevanja za one malobrojne koji tako zdušno brane svoj „komadić asfalta“.

Stanovništvo današnjih urbanih naselja moglo bi se podijeliti na one koji grad istinski vole i poštuju, brinu se o njegovu boljitku i čuvaju njegovu baštinu ,i na one kojima on služi samo za iživljavanje primitivnih ambicija ,koji ga nikad nisu voljeli , koji ga nikad neće voljeti , i koji će ga uvijek-makar i nehotice-obezvređivati.

Mrzitelji grada, u njemu trajno nastanjeni ,prepoznaju se na svakom koraku :oni svoju mržnju ni malo ne skrivaju ,oni je vrlo otvoreno dijele s većinom sebi sličnih. Ako je gradomrzac vozač tramvaja ,on će redovito krenuti sa stanice dok gomila zadihanih putnika uzalud pokušava dohvatiti posljedna kola; ako je poljevač ulica ,pere ih tako da razmoči blato i prašinu i pri tome nekog zakašnjelog šetača tjera u paničan bijeg pred prijetećim šmrkom, taksist otvoreno iskazuje svoju mržnju prema gradu na čije ulice  je „osuđen“ i prema putnicima koji koriste njegove usluge; radnici zaduženi za odvoz smeća sa posebnim užitkom rasipaju nepropisno zatvorene vreće za smeće i otavljaju stravične tragove svog prolaska; gradomrsci parkiraju vozila po zelenim površinama i na pločnicima, noću obavljaju nuždu uz drvorede, pljuju i bacaju otpatke na ulice, šaraju po svježe obojenim pročeljima , pretvaraju izloge u skladišta i narušavaju izgled grada ,uništavaju javnu rasvjetu ,oštećuju i prljaju kina, devastiraju nove zgrade , uništavaju stubišta i liftove, zagađuju okolinu, na svojim radnim mjestima bez obzira je li riječ o trgovinama , šalterima ili uredima, uvijek nešto žvaću i tako dočekuju stranke i kupce. Grad nije njihova rodna gruda ,i unatoč tome što u njemu žive i od njega žive , oni ga duboko preziru.

Grad na koljenima  

Naši gradovi ponašaju se kao poraženi ratnici, nemoćni da se zaštite i sačuvaju dostojanstvo.Oni samo primaju udarce, uvlače se u sebe i teško dišu pod teretom sve žešćih nasrtaja na svoje integritete. Umjesto da urbaniziraju došljake, dozvolili su da ih oni provincijaliziraju.Gradovi su sve veći, glomazniji, ali ti noviji dijelovi samo su frankenštajnske kraljevine, nikad srasle u jedinstveni organizam .Urbana naselja pdrhtavaju od topota kaubojskih čizama , guše se u smeću i neredu, stenju pod teretom koji više nisu kadri podnositi. Duboka oranja kojima su gradovi izvrgnuti ostavljaju na njihovom tijelu razne brazde, i sve to podsjeća na neki urbani rekvijem čiji se zvuci razliježu nad pustim ulicama davno napuštenih naselja.

Gradovi su izgubili bitku .Nekadašnji bedemi, koji su branili gole živote i urbano dostojanstvo , danas su samo nijeme dekoracije prošlosti, podsjetnik na doba u kojem se stanovnik grada morao podvrgnuti gradskim zakonitostima. Danas, kada je riječ građanin poprimila gotovo pogrdno značenje , i kad se cijene samo korijeni duboko urasli u plodnu zemlju, romanse o asfaltu zamijenjene su šlagerskim cušpajzom, a privrženost gradu kao da je posve izgubila smisao.

U međuvremenu , u grad pristižu nove snage iz unutrašnjosti i sve se bolje razumiju s onima koji tamo žive ; većina su ionako „zemljaci“ koji, ako zatreba, pružaju ruku u nevolji i koji su gradom toliko ovladali da im on više ne pruža nikakav otpor. Putem od sela do grada doseljenici su se otarasili svih ravničarskih i gorštačkih vrlina, odlučni da u grad stignu neopterećeni i da od njega uzmu i da mu podare najgore. To im lako i brzo polazi za rukom i to ih čini sretnim.

Gradomrsci nadjačali gradoljupce

Naši gradovi prestaju biti pojam nove kvalitete življenja. Gorštačka snaga i ravničarska neobuzdanost pridošlicama pomogla je da se demistificiraju svi urbani običaji, skrše mnoge predrasude, uklone mnogi tabui. Urbana disciplina zaimjenjena je raspojasanošću, poluglasan govor grmljavinom iz puna grla ,a odijevanje sa folk-paradom.Gradovi su prestali biti naselja građana, oni su danas poprište sraza subkultura i disciplina, bojno polje na kojemu će najbolji urod ostaviti hibridne sorte, prilagodljive i najtežim uvjetima.

Neourbanizacija je pomogla da svježa krv prostruji okoštalim gradskim organizmom.Ima tu nekih neusklađenosti i ponekih propusta, ali sve je zanemarivo u usporedbi s napretkom koji se ostvaruje iz godine u godinu.Preostale su još samo neke teškoće s došljačkim mentalitetom , ravnomjerno raspoređenim od sveučilišne katedre do kioska na kojemu se prodaju kesteni i kokice.

Ipak, najžalosnije je od svega što se gradomrsci ne uspijevaju dovinuti do tako uzvišena osjećaja

kao što je gradoljublje. Rijetki su došljaci zaživjeli s asfaltom na pravi način, malo ih je koji su gradu podarili ono najbolje što su imali da bi, zauzvrat , i to cijeli život, uživali u blagodnosti urbanog života.

Došljaci i dalje pristižu iz različitih krajeva ali ne opažaju da se u međuvremenu mnogo toga stubokom promijenilo. Njihovi predhodnici pobrinuli su se da preobliče gradove , da im promijene identitet i naruše prijašnji izgled .Gradovi životare u borbi za goli opstanak i postupno sele u vlastita podgrađa. Oni ni po čemu više nisu izazovna meta bilo kojem ozbiljnom osvajaču iz unutrašnjosti, ali osvajačkih navika očito se teško lišiti.

Gradovi nalikuju na asfaltirane verzije naselja iz kojih su prispjeli doseljenici. Možda će uskoro, prema nekim svjetskim uzorima na višoj razini, stanovnici današnjih gradova krenuti u osvajanje sela. Hoće li se to zvati bijegom ili povratkom?

(Željko Žutelija, Sarajevo, 26.juni 1988.godine)