Generacija IVg3 gimnazije (1976-1980) priča o jednoj slici

Ovaj pano je uradio i dekorisao naš poznati umjetnik Rahman Šabanović. Bio je izložen u nekom izlogu pored naše Gimnazije. Tu je stajao sve dok od sunca nije izblijedio. Fotografije je radio čuveni fotograf Žika sa starog trga, koji je znao bijelim tušem na fotografijama skidati poneku bubuljicu sa naših lica. Zato smo  najviše voljeli njegove fotografije,jer iako su bile retuširane, za nas su bile najljepše.

U lijevom uglu panoa je fotografija  naše profesorica ruskog jezika Mirjane Crnovršanin, koja nam je istovremeno bila i razredni starješina u drugom i trećem razredu.Imala je muža Murata,također profesora u MŠC Banovići  i sina Demira. Uvijek nasmijana , u najnovijim kostimima ,sa bujnom crnom kosom i crnim očima, skupocjenim mirisima i gracioznim hodom,  bila je naš ideal ženske ljepote. Ali prije svega ona je bila stroga profesorica koja se svojski trudila da od nas napravi zrele i poštene ličnosti,  i pripremi nas za surovi svijet  o kojem nismo ništa znali. Ona je došla iz daleka, iz nekog velikog grada , a mi smo ipak živjeli u jednom malom provincijskom gradiću u razvoju. Mnogo toga tada nismo razumijevali, ali u narednim godinama smo se sjećali njenih savjeta i često je pominjali u našim pričama. I nju je, kao uostalom i mnoge druge naše sugrađane rat odnio nekuda,  i nikada ništa više nismo čuli o njoj.

Ispod njene fotografije je fotografija profesorice geografije Angeline Dulović iz Kraljeva. Ovaj predmet nam je predavala u sva četiri razreda. Prvo je bila nastavnica geografije u osnovnoj školi u Dubravama,a kada je diplomirala za profesoricu prešla je u Gimnaziju. Stanovala je u zgradi preko puta zgrade opštine i nikada poslije nastave nije izlazila iz nje. Bila je sitna sredovječna žena sa kratkom pravom kosom koja se iznad obrva završavala ravnom crtom. Na sebi je uvijek imala neku rolku. Bila je izuzetno stroga  i od svakog učenika je tražila maksimum znanja. Istovremeno je bila tiha i tajnovita, pa bi po školskim hodnicima od starijih učenika slušali o njoj , njenoj mladosti  i njenoj ljepoti najfantastičnije priče . 

Pored njene fotografije je fotografija profesora istorije Mile Vasića iz Brnjice , visokog  čovjeka jake tjelesne građe.Uvijek je bio u odijelu, i kada bi držao predavanje stao bi ispred table u čvrst stav i tako nepomično govorio tečnim i jakim glasom. Na momente nam je ličio na legendarnog revolucionara Che Guevaru koji nam je bio idol i  čiji smo portret tada crtali na sve strane. Njega je kao apsolventa iz Beograda   pozvao direktor Marko Kljajić, a dolazak se poklopio sa prelaskom Gimnazije u novu zgradu sada MŠC“Živinice“. Svojom korpulentnom pojavom i velikom bradom izazvao je zbunjenost i kod učenika i kod nastavnog osoblja, sve dok nije počeo prvi čas. U svom elegantnom sivom odijelu kao u uniformi stao je pred tablu i započeo predavanje iz savremene historije , glasno i razgovjetno bez ikakve gestikulacije i bez ikakvog kretanja po učionici. Povremeno bi dizao glas da naglasi neke dijelove predavanja i time prekidao tišinu koja je vladala. Nakon pola sata tražio je pitanja, odgovarao na njih, ulazio u polemike, i kada bi se oglasilo školsko zvono još bi dugo raspravljao sa učenicima, pa čak i u školskom hodniku. Izazivao je toliko zanimanje za istoriju da su naši udžbenici bili suviše skromni da daju sve odgovore koje su smo tražili, pa su se tražile i enciklopedije, pa i univerzitetski udžbenici, ali sve je bilo uzalud, jer to što bi Milo predavao za nas je bilo nedostupno. Bez obzira što je znao tokom predavanja upadati u žestoke polemike sa učenicima, izvan toga je bio uvijek rezervisan i ozbiljan, a kod ocjenjivanja je svaku ocjenu vagao kao zlatarskom vagom. Svoj privatni život je čuvao za sebe, i ni nastavnicima a ni učenicima nije padalao na pamet da ga u vezi toga bilo šta priupitaju. Njegova jedina opsesija je bila istorija, i samo o njoj je želio razgovarati. Prje rata je bio i predjednik opštine u jednom mandatu.Za vrijeme rata je sa porodicom odselio u Ameriku, gdje je nedugo zatim i preminuo. 

Desno od njega je profesor Vukas Sadik koji nam je predavao psihologiju sa logikom u trećem razredu i osnove nauke o društvu u četvrtom razredu. U tom razredu nam je bio i  razredni starješina umjesto Mirjane Cnovršanin. Tada nas je svojim likom podsjećao na  Staljina,  u nekom sivom odijelu i sa sivom košuljom i kravatom, sa brkovima i bujnom kosom koju je od čela češljao prema potiljku.Nikada se nije smijao niti na bilo koji način pokazivao bilo kakve emocije. Nismo ništa znali o njemu. Mnogo godina kasnije smo se sretali na godišnjicama mature i tada smo saznali da je iz Pljevlja, da je gimnaziju završio u Nikšiću, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Od njegovih kolega će mo kasnije saznati da je bio najstručniji i najpriznatiji od svih njih.

Desno od Vukasa je profesor ruskog jezika Fehim Muhić iz Stoca koji nam je predavao u četvrtom razredu.Bio je srednjeg rasta sa gustom i dužom valovitom kosom i u vječitom odijelu sa kravatom. Stanovao je u prizemnom stanu preko puta škole.Bio je dobrodušan i volio je naše društvo pa smo i na času i poslije njega u školskim hodnicima imali duge razgovore. Nismo puno znali o njemu, a otišao je iz škole nedugo poslije nas.Tek ove godine smo saznali da se nakon penzionisanja vratio u rodni Stolac odakle je za vrijeme rata odveden u logor iz kojeg se nije vratio. 

Desno od profesora Vukasa je fotografija profesorice matematike  Mare Krstajić, visoke i sa kratkom crnom kosom . Zbog svoje visine je bila malo pognuta unaprijed. Imala je strogo i okruglo lice na kojem nkada nismo primijetili  šminku.

Njen muž je bio šumarski inženjer u ŠIP „Konjuh“ i za razliku od nje je bio veoma srdačan i veseo čovjek. Doktorirao je u Beogradu pred sami rat i sa njom  odselio u Beograd. Tamo se zaposlio na fakultetu, a profesorica Mara vjerovatno u nekoj srednjoj školi. Sve dok je bila u Gimnaziji važila je za najveći autoritet, i ni jedan profesor joj se nije smio zamjeriti, jer je bila jako stroga i beskrompomisna. Bila je razredni starješnina odjeljenju G1 kojeg su činili samo đaci iz grada i toliko se brinula i borila za njih kao da su joj bila djeca, a ne učenici.

Na posljednoj fotografiji u lijevom gornjem uglu je direktor škole Marko Klajić, u to vrijeme čovjek u poznim godinama. Uvijek u odijelu sa bijelom košuljom i kravatom i karakterističnim osmijehom na licu koje je odavalo dobrodušnost .Na početku prvog razreda u staroj Gimnaziji direktor je bio neki krupan i mrgodan čovjek kojeg su se svi plašili, i mi đaci ali i profesori. Kada je ubrzo došao direktor Marko Kljajić sve je krenulo na bolje, od discipline,odnosa profesora prema nama, a onda i prelazak u novu zgradu Gimnazije, koja je u to vrijeme sigurno bila najljepša u Jugoslaviji. Mnogo godina kasnije će mo saznati da je to bila najviše njegova zasluga. Neki problematični učenici su nam se tada hvalili da bi ih on na razgovoru umjesto prijekora nudio kafom, i taj gest bi na njih djelovao kao otrežnjenje i pamtili su ga cijeli život.

 

U većem dijelu panoa su svi učenici našeg IVg3 razreda. Naši kratki opisi su dati u prošlom vremenu, jer iako smo i danas uglavnom živi, većin anas svojim izgledom i tjelesnom građom uopšte ne liči na ovu djecu sa fotografija. 

1.Aljić Semka je bila lijepa i visoka djevojka sa crnom kosom, vječito uvezanu u pletenicu. Dobra učenica, tiha i sa stidljivim osmijehom djelovala nam je najranjivije od svih učenica. Kad se odmah poslije mature udala, nismo sebi mogli doći od čuda.Otada ništa nismo čuli o njoj.

2.Gavranović Kadir iz Zelenike je bio srednjeg rasta i jake tjelesne konstrukcije .Govorio je glasno i odlučno i sa pažljivo biranim riječnikom. Volio je da nas ispravlja ako bi pogrešno rekli ili upotrijebili neku riječ, ili loše vremenski složili neku rečenicu. Najviše je volio ispravljati Envera ,jer u njegovom odsustvu je to on radio.Volio je društvo, bio vesele naravi i nije se libio da i ozbiljnu temu začini nekom dosjetkom ili osmijehom.Nije se plašio tzv.školskih autoriteta i govorio je otvoreno i bez uvijanja. Čak je i o svojim pubertetskim fantazijama vezanim za djevojke oko nas otvoreno govorio, što je kod nas izazivalo salvu smijeha, jer smo isto kao i on to preživljevali ali nismo smjeli nikome reći.Odrastao je u jednom izolovanom poljoprivrednom mjestu gdje su ljudi bili ponosni, i od pamtivijeka oslonjeni na svoje ruke i svoju zemlju, i gdje svaka neozbiljnost ili improvizacija dovodi njihovu porodicu u neizvjesnost ili glad. Tu je 1949.godine i izbio Mladomuslimanski ustanak, kada su se mještani usprotivili osnivanju zemljoradničkih zadruga i zapalili te objekte u svom naselju, a onda i u drugim naseljima prema Živinicama. Zato su mnogi iz tog naselja i danas čestiti, ali vrlo samouvjereni i pomalo buntovni ljudi.

3.Imamović Amira iz Djurdjevika je bila srednje visine, malo punija, i sa bujnom tamnom kosom srednje dužine .Njen otac je bio direktor firme i jako je podsjećao na tada popularnog političara Hamdiju Pozderca iz mlađih dana.Pored Amire imao je još jednu stariju kćerku, i sina koji je također pohađao Gimnaziju.Njihova kuća je bila pored magistrale i benzinske pumpe, i u to vrijeme je bila namoderniji stambeno-poslovni objekat. U prizemlju sa velikim staklenim površinama je bila trgovina, a na spratu njihov stan, u koji se dolazilo iz dvorišta u kojem je bilo nekoliko pomoćnih objekata. Amira je bila je povučena,ali vedre naravi, i jako društvena. Samo se smijala našem glupiranju, a naše jadikovke o nedostatku para ,odjeće i sl. niti je osjećala niti razmijevala. Nakon gimnazije se udala i radila na benzinskoj pumpi pored kuće.

4.Musić Vahid iz Dubrava je bio prosječne visine, ali jače tjelesne građe, sa izraženim mišićima koje je često sa ponosom pokazivao.Imao je crn ten i dužu i pravu crnu kosu. Bio je tih i povučen, ali i vrlo komunikativan i veseo u društvu.Njegov životni put poslije gimnazije je nepoznat, ali je u ratu bio izuzetan borac i  komandir jedinice, a u nekoj borbi je bio i teško ranjen.Poslije rata se posvetio borbi za prava boraca, postao vjernik, i jedno vrijeme vodio centar za odvikavanje od droge u Vozući. U svom rodnom mjestu živi mirnim i porodičnim životom. O ostalim detaljima iz njegovog života niti nam priča, niti ga smijemo pitati.

5.Nuhanović Hasiba iz Dubrava je bila nešto viša i mršavija djevojka sa bujnom blijedo smeđom i frčkavom kosom. Bila je vedrog duha, ali istovremeno i povučena.Nakog završene gimnazije o njoj nismo čuli ništa.

6.Mešić Ćazim iz Mešića je još u Gimnaziji imao brkove na koje je bio jako ponosan, a koje i danas njeguje bez obzira što su odavno posijedili.Bio je izrazito visok ,prosječne građe i kretao se dugim koracima, malo naget unaprijed.Imao je ozbiljno lice, ali kad bi podigao glavu i nekoga vidio onda bi razvukao osmijeh , a ispod brkova bi zasijali bijeli,dugi i pomalo krivi zubi.Imao je karakterističan govor, i bilo o čemu da je pričao mi smo mu se grohotom smijali. 

Tiho je pričao ali razgovjetno, povremeno zastajkivao da nađe pravu riječ, i nastavljao dalje. Poslije gimnazije je završio u policiji, a poslije rata je bio šef krimi službe u Tuzli gdje je dočekao i penziju. Odavno živi u zgradi na Ircu sa svojom porodicom, ali redovno ide u rodne Mešiće gdje ima ranč, a Živinice mu dođu kao usputna stanica. Jako je druželjubiv, a njegov dijapazon prijatelja se kreće od onih sa ivice zakona do visokih funkcionera i uspješnih biznismena.Uopšte ga ne interesuje ni novac ni lagodan život, i uglavnom živi za svoje mnogobrojne prijatelje koji ga vole i cijene, pa zato za njih često rješava njihove sitnije probleme.

7.Ćasurović Zada iz Gračanice je bila  odlična učenica, izuzetno inteligentna i zabavna. Nije izlazila iz farmerica čak i kada je trebalo obuti štikle. Uvijek je bila nasmijana i imala zvonak glas, što joj je jedino pomagalo kad je recitovala na školskim priredbama. Na Nusreta se „smrtno“ naljutila kada ju je nacrtao kao Miss Piggy, na što se on samo nasmijao.  Nakon gimnazije, kao stipendista Titovog fonda, studirala je i završila ekonomiju u Sarajevu, a nakon toga i PDS na istom fakultetu. Nakon studija se udala za momka iz komšiluka (iz Kalesije, Rainci Donji). Majka je tri djevojke, koje je rodila u tri različite države, jer ju je život „nosio“ tako. Živi i radi u ministarstvu FBiH u Sarajevu. Nada se da će na „nogama“ doživjeti penziju i istu uživati sa porodicom u svojoj kući na Poljinama iznad Sarajeva.

8.Mujagić Nusret iz Kovača,  je bio visok (sad je znatno niži) i prosječne građe, sa dužom i pravom smeđom kosom. Volio je umjetnost i sanjao o arhitekturi. Završio ju je 1985.godine i zajedno sa diplomom roditeljima je predstavio i suprugu na njihovo veliko iznenađenje. Živi u rodnom mjestu mirnim i porodičnim životom, a radi na relaciji Sarajevo -Tuzla uglavnom kao arhitekt, a u slobodno vrijeme i kao univerzitetski profesor. Uz to se bavi naukom i kulturom, okuplja stare prijatelje u živiničkim kafićima, i tu sa njima često igra bilijar i šah.

9.Majdančić Ismet iz Donjih Vukovija je bio crn ,sa velikom crnom i ravnom kosom i crnim očima ispod gustih i crnih obrva, te maljav kao neandertalac. I on je to znao pa bi ponekad na izletu nalazio neku kvrgavu i jaku motku,glumio pračovjeka i simulirao oranje,  dok bi učenice padale od smijeha.Bio je nižeg rasta , ali je imao jak torzo i kratke i snažne noge.Na časovima fizičkog bi na sto metara pobjeđivao bez problema, a kako mu je to uspijevalo sa tim kratkim nogama ostala nam je misterija do danas.Glumio je u gradskom pozorištu , zasmijavao nas po cijeli dan, pa i profesore na časovima, i toliko inteligentnog i talentovanog učenika gimnazija sigurno nije imala. Bio je među najboljim učenicima, ali je nerado čitao u učio iz udžbenika, i ostalo nam je nejasno gdje je svo to svoje znanje skupljao. Imitirao nas je,  pa i pojedine profesore sa takvim umijećem da smo se smijali do suza.Kad god bi se pojavio, oko njega bi se stvarao krug u čijem je centru bio on, i izvodio je svoj perfomans da mu ni Zijah Sokolović nije bio ravan.Mislili smo da će studirati glumu i napraviti uspješnu karijeru, ali je umjesto toga upisao pravo i predao se gradskim blagodetima. Iako je stanovao u studentskom domu na Bjelavama i po cijeli dan sjedio u studentskom restoranu gledajući lijepe studentice, svoje djevojke je ipak nalazio u srednjoj medicinskoj školi pa je zajdno sa drugom Mehom od studentske sobe napravio kućnu atmosferu gdje bi oni uživali i izležavali se, pušeći i ispijajući kahve po cijeli dan, a njihove djevojke bi ih služile pokorno kao robinje iz harema.Tko zna koliko bi još tako živjeli kao vječiti studenti da nije izbio rat, pa se Ismet prebacio u Švicarsku kod rođaka, a Meho kući u Živinice.

10.Galušić Marica sa Ljubača je po svemu odudarala od ostalih učenica u razredu.Visoka i vitka, već je u prvom razredu bila razvijena i zrela osoba. Imala je kratku crnu kosu ,pomalo frčkavu, i pravilne crte lica .Djelovala je ozbiljno dok joj se lice ne bi ozarilo osmijehom.Tada se družila sa Nihadom Poljić iz Poljica ,koja je bila iste visine i stasa ,ali po svemu drugačija.Nihada je bila plava sa dugom i pravom smeđom kosom i zelenim očima.Dok smo mi još bili bezazleni dječaci pred pubertetom,one su se uveliko zabavljale. Zbog toga smo im sigurno bili dosadni, pa su se radije izdvajale od nas. Odmah nakon gimnazije obje će se udati.Nihada će ostati u Živinicama, a Marica će otići u inostranstvo. Dolazi na svaki susret generacije i zadržala je i svoj nekadašnji stas ali i karakterističan govor i osmijeh.  

11.Filipović Ratko iz Krivače je bio prosječne visine i tjelesne građe, ali tamnog tena i izrazito  crne i bujne ravne kose. Bio je među boljim učenicima, ali tih i povučen .Uvijek se nalazio negdje u prikrajku i samo ponekad bi se osmjehivao na naše šale .Nije se ni sa kim posebno družio. Nakon gimnazije je završio pravo u Doboju i počeo raditi u Policijskoj stanici u Živinicama. Pred rat je odselio nekuda .

12.Milovanović Borka iz Vrnojevića  je bila srednje visine  i vitka djevojka sa pomalo frčkavom kosom smeđe boje i srednje dužine.Imala je lijepe i tanke crte lica. Bila je tiha i povučena  i  družila se uglavnom sa Borjanom. Povremeno bi se stidljivo osmjehivala i uopšte živjela u nekom svom posebnom svijetu.Nakon gimnazije nismo ništa čuli o njoj.

13.Tomić Radenko  iz Matijevića  je bio srednjeg rasta i nešto jače konstitucije. Imao je pjegavo lice i riđu , pravu i oštru kosu i krupne plave oči pa je neobično podsjećao na nekog Irca. Bio je povučen i tih, ali kad bi pričao o bilo čemu onda bi to činio uz osmijeh. Volio je popiti neko alkoholno piće i bio je dobar matematičar.Nakon gimnazije ništa nismo čuli o njemu.

14.Arnautović Enida iz Tuzle je u naš razred došla iz Gimnazije u Tuzli u drugom razredu iz nama nepoznatih razloga.Bila je malo krupnija sa karakterističnom frčkavom i crvenkastom kosom srednje dužine. Vjerovatno je imala svoje društvo u Tuzli jer je nema ni na jednoj našoj zajedničkoj fotografiji, niti  se sjećamo da je bila u nekom našem društvu.

15.Muhić Ahmo  iz Gračanice je imao pravilne crte lica  i rijetku, pravu i plavu kosu i plave vjeđi ispod kojih su sijale plave oči. Zato nas je puno podsjećao na nekog Finca.Bio je visokog i vitkog stasa  i  kretao se pomalo gegajući. Bez obzira na to, kada bi stojao imao bi čvrst i uspravan gard. Govorio je polahko i razgovjetno , koristeći gramatički ispravne riječi i rečenice. Zato nas nije iznenadilo kada je upisao pravo, a poslije toga postao advokat. Trenutno radi na Univerzitetu u Tuzli.

16.Tomić Borjana je bila krupna i crna djevojka, ugodne vanjštine, tiha i povučena. Ništa o njoj nismo znali do unazad par godina kada smo u crnoj hronici pročitali da je nesretnim slučajem pala sa balkona svog stana na Ircu.

17.Halilčević Muharem iz Dubrava je po svemu kao i Radenko podsjećao na nekog Irca. Srednje visine i jače građe,sa frčkavom riđom kosom i vječitim osmijehom. Pucao je od samopouzdanja i optimizma. Još kad bi  se našao sa Denalom ili Kadirom, odmah bi nastajala neka svađa ili prepirka na rubu fizičkog obračuna, koja bi se ipak na kraju završavala smijehom i šalom.Nakon gimnazije je radio u nekoj firmi, za vrijeme rata bio u ARBiH, a poslije rata imao neko prevozničko preduzeće i povremeno radio u privatnoj firmi od svog prijatelja.I danas je ostao isti ,i po izgledu i po karakteru. Živi u porodičnoj kući Dubravama i često je u gradu. 

18.Djulabić Ružica iz Višće je bila sitna i tiha djevojka ,prave crne kose srednje dužine. U kojem god je društvu bila trudila se da bude što manje primijećena, ali se veselo osmjehivala na sve šale. Nakon gimnazije se udala, i povremeno smo je viđali u gradu.Imala je nekih problema oko naslijeđa, ali o drugim detaljima iz njenog života ne znamo ništa.

19.Milovanović Zlatomir iz Matijevića je bio srednje visine i krupnije građe, sa blago nagetim torzom unaprijed .Imao je  smeđe oči i kosu.Za vrijeme rata je odselio u Vlasenicu gdje radi i živi mirnim porodičnim životom.

20.Milošević Mirka iz Donje Višće je bila srednje visine i skladnog tijela. Imala je kratku ,pravu i kratku crnu kosu sa razdjeljkom.Bila je mirna i povučena ali dobra učenica.Nakon gimnazije nismo ništa čuli o njoj.

21.Gavrić Vlado  iz Lupoglave je bio izrazito visok, jake tjelesne građe i velike smeđe i kovrdžave kose.Bio je među boljim učenicima, vedre naravi, komunikativan  i ni po čemu se posebnom nije isticao. Nakon završene gimnazije nikada ništa nismo čuli o njemu.

22.Stefanović Gordana iz Živinica je kćerka učitelja i učiteljice iz Svetozareva i sve do Gimazije je živjela sa roditeljima i starijom sestrom u potkrovlju četverogodišnje škole u Djurdjeviku.Bila je srednje visine sa tamnom i valovitom kosom ,svijetlih očiju i punijeg lica.Odlična učenica i prerano razvijena za svoje godine.a naročito sa svojom ekavicom je djelovala simpatično. Ponekad bi imala burne ispade i uopšte jak  temperament . Nakon gimnazije je upisala farmaciju u Sarajevu i od tada ništa nismo čuli o njoj.

23.Husić Raif  iz D.Lukavice je bio crnog tena i crne kose, prosječne visine i tjelesne građe. Bio je povučen i tih, ali druželjubiv.Poslije gimnazije je radio u Doboju gdje ga je i rat zatekao, ali je izbjegao zarobljavanje jer se zatekao kod kuće.Zato je prešao u opštinu Živinice gdje i danas radi.

24.Aljić Denal iz Djurdjevika je bio visok i lijepo razvijen sa atletskim ramenima.Imao je čvrst gard i hodao pravilno .Prvi od nas se razvio i razrastao, i pored Ćazima prvi pustio brkove, na koje je bio jako ponosan.Imao je kratku i frčkavu tamnu kosu koja je još u Gimnaziji počela sijediti da bi nakon studija postala potpuno bijela.Bez obzira na to uvijek su se neke djevojke vrzmale oko njega.Bio je ljevak i briljirao u svim sportovima, od stonog tenisa do košarke, ali ni jedan od njih nije trenirao. Bio je veoma društven i aktivan. Uvijek je imao ozbiljno lice sve dok ne bi nekog poznatog ugledao ili počeo pričati , a tada bi mu se lice razvuklo u osmijeh koji je pratio svu njegovu priču. Nije volio džins i sličnu garderobu, već je rado oblačio ozbiljniju garderobu u nekom elegantno sportskom stilu. Zato nas nije iznenadilo kada je nakon završene ekonomije u Sarajevu počeo raditi u poreskoj upravi u Tuzli i nositi uniformu , kasnije u Upravi za indirektno oporezivanje u Tuzli, ali opet u uniformi, i bilo gdje da radi od nje se ne odvaja.  I on je sa svojom diplomom u Sarajevu dobio i svoju Elfu koja radi kao profesorica u MŠC Živinice. Živi u naselju Jezero II mirnim porodičnim životom, a sa Enverom je ostao najbolji prijatelj .

25.Beširović Dževad iz Dubrava se u našem razredu pojavio u drugom razredu. Prvi razred je pohađao u Gimnaziji u Tuzli. Bio je izrazito visok i vitak ,  malo pognut unaprijed, i kad bi hodao pomalo se gegao kao profesionalni fudbaleri. Imao je kraću smeđu kosu, uvijek uredno počešljanu, i izražajno lice sa poluzatvorenim očima. Kada bi pričao, to je činio uz osmijeh, tečno i polako na veoma interesantan način. Govorio je tiho, pa bi smo se uvijek morali stisnuti što bliže da ga bolje čujemo, jer su oko nas učenice iz razreda stalno pokušavale da čuju o čemu mi stalno pričamo i toliko se smijemo. Nakon Gimnazije je završio elektrotehniku u Tuzli i počeo raditi u obližnjem rudniku.Ostao je da živi u rodnom mjestu, mirnim životom sa svojom porodicom. U gradu bi ga vidjeli samo na našim generacijskim susretima.

26.Jukić Enver iz Zukića je u Gimanziji po svemu bio živopisan lik. Bio je srednje visine ali jake građe i širokih atletskih ramena. Imao je dužu ,smeđu i frčkavu kosu. Nosio je džins, kožu, široke nitovane opasače, cipele ili čizme kaubojke, neke jakne sa resama, karirane košulje ili šoferske bunde. Bilo šta da je oblačio potpuno je odudaralo od naše prosječne garderobe.Imao je izražajno lice sa uskim i razmaknutim očima kao u predatora.Već tada je imao sitne bore i izražene zaliske. Kretao se kao mačka.Na prvi pogled imao je ozbiljno i pomalo opasno lice sve dok ne bi progovorio ,a onda bi se nasmijao pokazujući jake i pomalo krive zube .Govorio je malo glasnije, tečno i gramatički perfektno , dižući ton na kraju rečenice. Bio je svuda, i u svakom društvu u razredu, a najviše sa Denalom.U fizičkom smislu su bili potpuno različiti, ali u metafizičkom smislu jako slični, na granici između genijalnosti i autizma. Poslije studija će naći zaposlenje u opštini i tu dočekati penziju kao dugogodišnji šef službe Civilne zaštite.

27.Ćasurović Rasim  iz Gračanice je bio natprosječne visine, prosječne tjelesne građe i sa gustom frčkavom kosom. Često se družio sa rodicom Zadom ili sa Harizom Halilovićem. Bio  je tih i povučen, ali vedre naravi, pa bi često svojim dosjetkama zasmijavao društvo. Nakon gimnazije se bavio autoprijevozom, a oženio se u poznim godinama znatno mlađom ženom pa se često šali sa svojim drugovima iz bivšeg razreda predstavljajući malog sina kao unuka. U poznim godinama je napustio privatni biznis i preselio se sa porodicom u Njemačku, gdje kako sam kaže „pravi pizze“, čeka penziju, i nada se povratku u novosagrađenu vilu u Gračanici.

28.Selimović Zijad iz Gračanice je bio izrazito visokog stasa. On i  Ahmo su bili nerazdvojni, zajedno putovali i družili se, a bili su po svemu sasvim različiti, osim što su bili iste visine. Zijad je imao gustu i frčkavu kosu ,taman ten i zelene oči ,nešto jaču građu i ozbiljno lice koje bi se samo povremeno razvuklo u široki osmijeh.Tada bi brzo šakom pokrivao usta i ponovo navlačio ozbiljan izgled.Govorio je tiho i tečno vagajući svaku svoju riječ. Poslije gimnazije je radio na željeznici, kasnije će u ratu biti u komandi brigade, a poslije rata uspješan biznismen kao vlasnik svoje kompanije DISK u Živinicama.

29.Redžić Ferid iz G.Dubrava je bio prosječne visine i tjelesne građe ,sa nešto jačim torzom  i tanjim nogama.Jedno vrijeme je trenirao boks u FK“Sloboda“ u Tuzli pa je zadržao malo povijeni bokserski gard.Bio je miran i staložen, ali vedrog duha i druželjubiv, te uvijek spreman na šalu. Nakon gimnazije je počeo raditi kao računovođa u Živiniceprometu , a nakon privatizacije te firme danas radi u knjigovodstvenom birou u Živinicama. Živi mirnim porodičnim životom u rodnom mjestu.

30.Halilović Hariz iz Gračanice je bio visok i prosječne tjelesne građe. Bio je odličan učenik  i prilično tih i povučen. Uglavnom se družio sa Rasimom. Poslije gimnazije je završio pravo, vjerovatno u Doboju, a nakon toga je otišao u Njemačku.Tamo se bavi novinarstvom , vodi brigu o našoj dijaspori, a jedno vrijeme je bio naš konzul u toj zemlji.

31.Fočić Faik  iz Starog Djurđevika je bio prosječne visine, ali izrazito mršav . Imao je specifičan govor i bio je vedre naravi. Poslije gimnazije završio je Rudarski fakultet u Tuzli. Za vrijeme rata je počeo raditi u policijskog stanici i vrlo brzo postao komandir policije, i na toj funkciji je i danas.Živi u rodnom mjestu mirnim i povučenim životom, i vjerovatno zbog prirode svog posla je rijetko prisutan u javnosti.

32.Sarajlić Zijad iz Prijanovića iznad Stupara je bio srednje visine i jače građe. Imao je kratku crnu i pravu kosu .Bio je tih i povučen, a kada je pričao onda je to radio glasno iz punih pluća.

Bio je odličan učenik ,a poslije gimnazije se zaposlio negdje izvan BiH i nikada više o njemu nismo ništa čuli.

33.Nišić Esad  iz Nevrenče je bio natprosječne visine , nešto jače tjelesne građe,  sa nešto dužom rijetkom i plavom kosom, svijetlo plavim očima i širokim osmijehom. Vedre naravi, druželjubiv  ali u isto vrijeme i pomalo povučen i tih, i  ni po čemu posebnom se nije izdavajao.Poslije gimnazije je otišao u Sloveniju gdje i danas radi i živi  mirnim porodičnim životom. Ponekad Kadiru pošalje neku fotografiju sa svojih putovanja na kojima se vidi da se nije puno promijenio.

34.Fehrić Nedžad  iz Novog Naselja je bio prosječne visine i tjelesne građe, sa nešto jačim nogama, jer je igrao u FK“Slaven“ Živinice. Ljepuškastog lica i otmjenog držanja svakog bi pozdravljao s kratkim osmijehom. Bio je dobar učenik i lijepo odgojen, pa je  svojim savjetima unosio neku ozbiljnost i  dostojanstvo u odjeljenje. Govorio bi i smijao se glasno, i imao  specifičan izgovor. Prve dvije godine je u gimnaziju dolazio biciklom, a kasnije ili pješke ili autobusom kao i svi ostali. Radi u knjigovodstvenom birou u Živinicama,  i živi  sa porodicom u rodnom mjestu u Djurdjeviku.

Akcija uređenja dvorišta nove Gimnazije- IVg3 1977.godina

Stoje: Esad Nišić, Ahmo Muhić, Gordana Stefanović,Rasim Ćasurović,Enver Jukić, Nusret Mujagić,

          Semka Aljić, Vahid Musić, Milovanović Borka, Milošević Mirka, Tomić Borka i Fočić Faik

Čuče:  Zada Ćasurović,Raif Husić,Ratko Filipović,Ismet Majdančić i Nedžad Fehrić

 IVg3 – isto društvo na uređenju dvorišta nove Gimnazije 1977/78  

Stoje : Gordana Stefanović, Mirka Milošević, Zada Ćasurović, Rasim Ćasurović, Enver Jukić,

           Nusret Mujagić,Semka Aljić, Borka Milovanović, Borjana Tomić i Vahid Musić

Čuče: Esad Nišić, Raif Husić, Ratko Filipović,Radenko Tomić, Ismet Mjadančić, Faik Fočić i Ahmo Muhić

IVg3 u drugom razredu 1977/78 ispred nove Gimnazije

Stoje: Avdo Rizvić, Ismet Majdančić, Ruža Djulabić , Muharem Halilčević i Slavko Dragičević, a čuči Nusret Mujagić

Stoje: Nusret Mujagić, Derviš Vejzović, Zijad Selimović, Avdo Rizvić i Zdravko Opačak

Leže i čuče: Nedžad Fehrić, Jahić Ejub, Enes Musić, Meho Rakovac, Salih Noćajević i Ismet Majdančić

Ispred stare gimnazije 1977.godine , NM i NF