Generacija IVg3 gimnazije (1976-1980) – U sjećanje na Envera Jukića (1960-2025)
Dana 06.12.2025 godine iznenada nas je napustio Enver Jukić iz Zukića.Samo dan ranije pripremali smo 45.godina mature da se još jednom nađemo , vidimo i evociramo uspomene na dane kada smo bili kao jedna porodica ,sretni, veseli i puni planova za budućnost. Željeli smo da jedne druge pitamo je su li se ispunili naši planovi i snovi, jer je došlo vrijeme da se ide u penziju i samim tim stavi tačka na naše karijere,ma kakve one bile.Gledali smo našu zajedničku fotografiju sa mature i prisjećali se naših dragih profesora i školskih drugova i drugarica, jer smo se tada tako zvali.
Rođen je 1960.godine u Zukićima, a osnovnu školu je završio u Podgajevima i Djurdjeviku. Gimnaziju je završio 1980.godine nakon čega odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb , a onda na studij opštenarodne odbrane u Sarajevu. Po završetku studija radi nekoliko godina u srednjoj školi u Lukavcu kao profesor ONO i DSZ, a zatim prelazi u SO Živinice za šefa službe Civilne zaštite.Na toj funkciji je sa kratkim prekidima ostao do svog penzionisanja ove godine. Kratko je živio u gradu, ali nije mogao bez svoje kuće i rodnih Zukića, pa je vratio stan i sagradio kuću u kojoj je našao svoju sreću sa suprugom Fatom,sinom Skenderom i kćerkom Denirom.
Volio je naš grad više od svega i u slobodno vrijeme bio čest gost kafea na Bulevaru sa vječitom cigarom u ruci i kafom na stolu, obično sam, ili ponekad u društvu radnih kolega, a najčešće sa drugovima iz gimnazijskih dana.Dobija unuka Ahmeda i unuke Majru i Nadiju, i najviše vremena provodi sa njima, a prijateljima šalje slike obiteljske sreće, pa su i njegovi dolasci u grad sve rjeđi.
Svi koji su imali sreće da se druže sa njim bili su fascinirani njegovom skromnošću ,ali istovremeno i nevjerovatnom inteligencijom i znanjem koje je posjedovao.Uvijek miran i staložen, samo bi se uznemirio u vrijeme poplave, požara ili neke druge nesreće koja bi ugrozila stanovništvo, a onda bi sagorijevao u nastojanjima da obezbjedi sredstva i druge resurse u saniranju štete.
Iako je cijeli radni vijek proveo kao općinski funkcioner ništa ga materijalno nije privlačilo,pa je nakon radnog vremena žurio u svoje rodne Zukiće, svojoj porodici i staroj majci.Tu je stvorio ugodan ambijent za njih, i sa kućne terase gledao u kotlinu i Podgajeve koji su se stisnuli u dugoj niti duž rijeke Gostelje .U njoj bi znao ponekad loviti pastrmke što bi iz rijeke Zatoče zalutale u njene plitke vode.
Umjesto godišnjice mature koju je pripremao,u zakazano vrijeme doći će njegovi drugovi iz gimnazije i odjeljenja IVg3, ali ne da slave, već da se prisjete svog dragog druga.