KAFANA ROMANIJA
Pripovjetka iz knjige „Izgubljene generacije“ str.44
KAFANA ROMANIJA
Na mjestu gdje se danas nalazi stambena višespratnica zvana “Kula“ nekada je bila kafana “Romanija“. Bila je odignuta od močvarnog tla za nekoliko stepenika pa kada bi se popeli uz njih i otvorili vrata vidjela bi se prostrana sala i šank tačno nasuprot vratima. Iza šanka je bilo veliko ogledalo u kojem se ogledala cijela unutrašnjost kafane, ali i svaki gost koji bi zakoračio u kafanu. Ispred kafane je bila kaldrmisana ulica koja je vodila prema Banovićima, a preko nje mala livada na koju su se nastavljale fabričke hale. Na livadi je bilo nekoliko stoljetnih hrastova ispod kojih su se smjestile dvije-tri tezge s bostanom, voćem i povrćem. Radnici iz „Konjuha“ bi nakon odrađene šihte tu svraćali da kupe sitnice, a neki bi i ušli u kafanu. Rudari bi nakon izlaska iz autobusa na Starom trgu morali dugo čekati autobuse za svoja sela, pa bi i oni svratili da na brzinu ljutom rakijom isperu zaprašena grla. I drugi stanovnici opštine bi sa svojim zapregama, ili jašući na konjima, zastajali ispred kafane, vezali konje ili stoku za hrastove, i na maloj pijaci kupovali ili prodavali nešto, ili bi na brzinu ulazili u kafanu da nađu nekoga.
Za razliku od njih Aljo je bio redovan gost kafane. Za to vrijeme je bio neuobičajeno krupan čovjek u nekom starom i sivom odijelu, širokih ramena i velike kockaste glave.
Češljao je kosu u zrak što je njegovoj pojavi davalo još više zastrašujući izgled. Nije radio teške fizičke poslove, niti se bavio nekim sportom da bi se razvio u tako krupnog čovjeka, već je to bio samo rezultat čudne i svemoćne genetike. Hodao je sporo kao mjesečar, govorio sporo, i cijeli život radio lahke kurirske i portirske poslove. Živio je u malom stanu, u jednoj od mnogobrojnih drvenih baraka kojima su Živinice tada bile prepune, i oslobođen teške i dugogodišnje investicije na gradnji kuće imao je dovoljno novaca da popije koju čašicu u „Romaniji“. Malo-pomalo u tom ispijanju i besposličarenju postao je redovan gost, i kao trošni inventar uvijek prisutan u nekom mračnom uglu kafane.
Alkohol ga je sve više vukao na dno, pa uskoro njegovi skromni prihodi nisu mogli pokriti svakodnevno opijanje. Ali postojala je sveska za šankom, pa bi revnosna konobarica bilježila svaku njegovu popijenu čašicu na koju bi uvijek dodavala i jednu za sebe. Tako se dug povećavao geometrijskom progresijom, sve dok ga gazda kafane nije stavio na crnu listu.
Jednog dana, teturajući kao u snu, prišao je šanku i od konobarice zatražio čašu konjaka. Pogledala ga je prezrivo, svjesna da od njega nikada više neće moći izvući ni dinar, pa mu je odbrusila da mu ne da piće jer nema para da plati, a gazda mu ne da više veresije, jer kasni sa otplatom duga.
Tada je on počeo da je šarmira i moljaka, na što je ona u jednom trenutku, iznervirana stalnim pozivima ostalih gostiju, odbrusila da bi radije dala piće konju nego njemu. Na te riječi se Aljo trgnuo iz svoje letargije i uvrijeđen se žustro zaputio prema izlazu, dok je konobarica zadovoljno otpuhivala, ali ne zadugo. Ulazna vrata su se sa treskom otvorila a na njima se pojavio Aljo vodeći konja. Našao ga je odmah ispred ulaza kafane zavezanog na maloj livadi. Kada su ga gosti vidjeli nastao je smijeh i vika, a on ga je doveo do šanka i zaprepaštenoj konobarici rekao neka sada naspe konju čašicu konjaka, kao što je i obećala. I dok se jadna žena nije ni snašla konj se ugledao u velikom ogledalu pa zanjištao propinjući se na zadnje noge i lomiti sve oko sebe, i stolove i stolice, dok nije potrefio na ulazna vrata i tutnjeći niz one ulazne drvene stepenike nestao niz ulicu. Gosti su se za to vrijeme prestravljeni skrivali po uglovima kafane, neki su bili i pregaženi ili udareni kopitima, a samo je Aljo mirno stajao kod šanka.